Naše putovanje u Italiju dogodilo se, pomalo neočekivano, baš u dane kad se mnoštvo ljudi iz raznih krajeva uputilo u naš grad kako bi doživjeli i okusili ugođaj 14. Bučijade u Ivanić-Gradu. I dok su na polasku, u četvrtak, 18.10. kasno na večer neki od nas možda još razmišljali ne bi li valjalo ipak ostati doma i uključiti se u bogate programe ove šarolike gradske manifestacije, jutro koje je osvanulo poslije duge noćne vožnje autobusom zapljusnulo nas je tolikom ljepotom i bogatstvom dojmova da gotovo nije ostalo mjesta za razmišljanja o tome što se u isto vrijeme događalo na ivanićkim ulicama i trgovima….
I premda smo po programu trebali najprije posjetiti Torino, naše talijansko hodočašće započelo je u Varallu, malom gradiću usred šumovitih brežuljaka pokrajine Piemonte, poznatim po „Svetom brdu“ na kojem je, u vrijeme od 15. do 19. stoljeća, izgrađen kompleks od preko 40 kapela i kapelica, crkvi, trgova i parkova, pravi „mali Jeruzalem“, posvećen promišljanju o posljednjim godinama Isusova života u Svetoj zemlji, njegovoj Muci, Križu i Uskrsnuću. Šetnja strmim stazama kroz šumu, obasjanu suncem novoga jutra, čudesni splet građevina na tvrdoj stijeni s koje puca pogled na okolne brežuljke i mjestance u podnožju, zajednička molitva i pjesma u velikoj crkvi na vrhu brda… stvorili su jedinstven i neopisiv doživljaj neke posebne duhovnosti i osjećaja zaštite… Kao da smo se na tren našli na dlanu samoga Boga…
Put nas je vodio dalje prema Torinu gdje smo uživali u gostoprimstvu braće salezijanaca. Kroz prostore u kojima je živio i djelovao sv. Ivan Don Bosco, te kroz velebnu i bogato ukrašenu crkvu koju je, uz pomoć plemenitih donatora uspio izgraditi, vodila nas je skupina mladih bogoslova – Hrvata, a veličina djela koje je započeo taj veliki učitelj i zaštitnik mladih i koje se nastavlja u salezijanskim zajednicama diljem svijeta, jasno govori o tome da istinska vjera, uz božju pomoć, može doista činiti čuda…
I ako se unutar zidova salezijanskog samostana i crkve posvuda osjećala neka toplina, prijateljstvo i mir, dojam koji je na većinu nas ostavio grad Torino pokazao je nešto sasvim drugo. Torino je grad industrije i poslovnih susreta, građen za uspjeh i moć, jasan, funkcionalan, ali hladan… Barem na prvi pogled… Široke ulice, uređeni ostaci starog rimskog carstva, veliki parkovi iza visokih ograda, ljudi sa svih strana svijeta na ulicama… ali nekako nedostaje topline. I duše…
Kratak posjet katedrali u kojoj se čuva Torinsko platno, čudesna tkanina s još uvijek nedokučivim fotografskim zapisom tijela koje je obavijala, tijela za koje se vjeruje da je pripadalo zemaljskom liku Isusa Krista, nije mogao povratiti onaj divni osjećaj blizine i topline božanskog Duha koji se osjetio na svakom koraku kroz dom sv. Ivana don Bosca… Na velikim ekranima poredanim uzduž crkve odvija se priča o Torinskom platnu u digitalnim zapisima, informacije na svim jezicima otkrivaju detalje znanstvenih istraživanja, ljudi prolaze, ulaze, izlaze, mole se, pale svijeće…ali sve je nekako hladno, namjenski strogo, daleko od srca… Pitam se – što bi rekao Isus da se nađe na ovome mjestu danas???
Umorne od dugoga puta i intenzivnih doživljaja, u Novari nas je dočekao mali hostel s večerom i udobnim sobama. I premda je Novara grad po mjeri čovjeka, lijepo uređen i pun zelenila, put nas je odmah poslije doručka već vodio u Milano, mondeno središte pokrajine Lombardije, prepuno ljepote, mode i ekstravagancije. Uz Castello Sforzesco i sjećanja na velike milanske vojvode kojima je u 15. stoljeću služio i genijalni umjetnik Leonardo da Vinci, uz spomenik Garibaldiju koji budi uspomene na revolucije prošlosti stižemo do trga na kojem kraljuje milanska katedrala – Duomo di Milano. Jedna od najvećih i najraskošnije ukrašenih gotičkih katedrala europskoga Zapada građena je od 14. do 19. stoljeća te predstavlja i danas jednu od najvećih atrakcija Milana, grada bogate kulturne baštine koja živi u korak s dinamičnom vrevom svakodnevice i koju nipošto nije moguće upoznati u nekoliko dana, a kamoli u nekoliko sati….
Poslije milijunskoga Milana, naše nas je hodočašće dovelo do malog svetišta u blizini Gardskoga jezera, još jednog manje poznatog bisera iz niza ljepota kojima je obilovalo naše putovanje. Riječ je o crkvici Gospe od jasena (Madonna del Frasino) i ljupke priče o pronalasku čudesnoga Marijina kipića u krošnji jasena, neke davne 1510. godine, osnivanju svetišta, izgradnji crkve i samostana….
Svetište Gospe od jasena, premda se nalazi nadomak autoputa kroz Lombardiju prema Veneciji, prava je oaza mira i odmora, prepuna jednostavne ljepote i snažne duhovnosti. Takva je bila i misa u kojoj smo sudjelovali prije nastavka puta prema Veroni.
Večernji susret s Veronom nije mogao proći bez obilaska Julijine kuće i Piazza delle Erbe (Trga začinskog bilja). Ljupki grad sa središtem u kojem se susreću antički Rim s velikom arenom, uske srednjovjekovne ulice i renesansne palače na rubovima trgova bio je poput opuštajuće kazališne predstave, ponuđene umornim putnicima prije zasluženog počinka u malom hotelu na rubu gradića Soave, u pokrajini Veneto.
Sutradan smo krenuli prema Padovi. Nakon mise u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića i obilaska prostorija u kojima je fra Leopoldo (kako su ga zvali u Italiji) desetljećima živio, služeći Bogu i ljudima kao ispovjednik, u čijem se malenome tijelu nastanio predivan duh koji je neumorno liječio duše vjernika, posjetili smo još crkvu sv. Justine s grobom sv. Luke Evanđelista, te baziliku sv. Antuna Padovanskog.
Zanimljivo i sadržajno bogato putovanje sjevernom Italijom završili smo u Aquileji, nedaleko Trsta, gdje smo posjetili i ranokršćansku baziliku iz 4. stoljeća, prepunu podnih mozaika, fresaka i reljefnih ukrasa iz ranog srednjeg vijeka.
I što je naše hodočašće učinilo tako posebnim? Prije svega, sve je prošlo bez ikakvih neugodnosti. Putovali smo opušteno, u ozračju mira, prijateljstva i zajedništva, pod zaštitom skupne molitve i pjesme, uz izvrsnu organizaciju, prekrasno vrijeme, dobrog vodiča, spretne vozače, uvijek vedrog i za toplu riječ (ali i pokoju šalu) spremnog župnika Branka, u skupini od 78 hodočasnika od kojih je svatko pridonio barem djelić ukupnom doživljaju putovanja koje nas je tjelesno odmorilo, a duhovno obogatilo. Stoga – hvala ti, Bože, na blagoslovljenim danima kroz koje si nas vodio! (autor: Vida Pust Škrgulja)
