Naša se župa tijekom trodnevnice pripremala za proslavu blagdana Sv. Petra i Pavla. Trodnevnicu je predvodio monsinjor Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.
Prvog dana trodevnice, 26.lipnja 2021., monsinjor Antun Sente skrenuo je pozornost na darovano vrijeme – to je vrijeme provedeno na svetoj misi.
U osvrtu na prvo čitanje monsinjor stavlja naglasak na Božje obraćanje Abrahamu: „ Ako ćeš me slušati, od tebe ću učiniti velik narod.“ Izgleda kao da Bog oklijeva i nikako da ispuni dano obećanje. No zanimljivo je da ono što proizlazi iz prirodnih zakona jest znanje, a vjera izlazi iz prirodnog i ulazi u odnos povjerenja. Abrahamova žena Sara sumnja, čak se i podsmjehuje Božjem obećanju da će u kasnoj životnoj dobi začeti i roditi dijete. Nasuprot Sari, Abraham vjeruje. I Sara i Abraham slika su svakog od nas.
Bog propitkuje našu vjeru: da ostavimo sve ljudsko i uđemo s povjerenjem u njega. Bog nam se obraća na indirektan način: Abraham spoznaje da glasnicima ( nositeljima radosne vijest) treba dati najbolje. Tako je Abraham sav obljubljen i obgrljen Bogom.
Postavljeno je pitanje svima nama: hoćemo li dati svoje povjerenje Bogu? Petar i Pavao su upravo to učinili. Petar, iako buntovan, dao se voditi Kristovom ljubavlju. Imamo li mi hrabrosti upustiti se u takav odnos s Bogom? Iako smo često mrzovoljni i nezadovoljni jer naše molitve nisu uslišane onako kako smo zamislili, često ne vidimo da pored onog što tražimo ne vidimo ono što posjedujemo.
Pozvani smo imati povjerenje da Bog sve vodi. Trpljenja će biti, ali Bog daje strpljenje i snagu. Tada smo radosni za bližnje i približavamo se uskrsnom jutru.
Velečasni Antun Sente upoznao nas je s nastankom svetišta i početkom štovanja svetog Josipa. Hrvatski je sabor još davne 1687.godine donio odluku kako će sv. Josip biti zaštitnik naše domovine. Ideja o gradnji crkve sv. Josipa vezana je uz blaženog Alojzija Stepinca koji je planirao sagraditi svetište na Trešnjevci. Ta je crkva danas posvećena sv. Josipu. Monsinjor Marijan Radanović započeo je izgradnju današnjeg svetišta u Karlovcu, a crkvu je blagoslovio Franjo Šeper. Monsinjor Sente informirao nas je o mnogim svjedočanstvima i uslišanja, osobito u poteškoćama ostvarivanja roditeljstva i nalaženju posla.
Drugog dana trodnevnice, 27.lipnja 2021. monsinjor Antun Sente upoznao nas je sa zanimljivošću Jairova lika. On je nadstojnik koji brine o bogomolji. Jair osjeća bol zbog gubitka bolesne kćeri. On vjeruje da Isus može pomoći. Na putu prema Jairovu domu Isusa susreće bolesna žena. Isus ozdravlja tu ženu, a Jairova kći umire. To je slika naših problema: kao da je Isus zaokupljen tuđim problemima , a nas zapostavlja. Bog nije pretrpan pa ne izvršava molbe, nego onaj koji ima vremena za svakoga.
Postoje dvije vrste problema: muški i ženski:
- muški problem pokazuje dobro poznavanje dijaloga s Bogom, što je vidljivo u Jairovu liku
- ženski problem se očituje u slici bolesne žene koja vjeruje u svoje ozdravljenje, a još nije uspostavila dijalog s Bogom.
Vjernik se ovdje postavlja dvojako: ili će privoljeti Boga ili prisiliti Boga da intervenira. Bog ne može ostati ravnodušan na našu vjeru. Stoga nas monsinjor Sente upućuje da ponesemo sa sobom Isusove riječi: „ Ne boj se, samo vjeruj!“ Važno je imati povjerenje u Boga kad je to izvan ljudske pameti. Jair treba vjerovati da Bog može učiniti čudo kad je njegova kći već mrtva. U tome se očituje razlika između znanja i vjere.
U toj se slici pojavljuje nova prepreka: podsmjehivanje prisutnih oko mrtve Jairove kćeri. Oni su slika onih koji se podsmjehuju nama vjernicima.
Monsinjor Sente nas poziva da pričamo Bogu o svojim bolima. Isus je gospodar svega i pokazuje nam put gdje ćemo naći rješenje svojih problema. Pozvani smo osnaživati svoju vjeru i dozivati Boga u svoj život.
Nakon homilije monsinjor nas je proveo molitvom krunice svetom Josipu kroz razmatranja kojima nas uvodi u Josipovu žarku ljubav prema Isusu, u odnose Marije i Josipa, u povezanost starozavjetnog i novozavjetnog Josipa i njihovim poslanjima: starozavjetni Josip spašava jedan narod, a novozavjetni Josip čitav svijet. I na kraju, monsinjor nas uvodi u promišljanje o Josipovoj smrti čime nas podsjeća i na našu smrt.
Trećeg dana trodnevnice, 28. lipnja 2021. monsinjor nas uvodi u sliku Boga koji nije bešćutan. On nije strogi starozavjetni Bog. U dijalogu Abrahama i Boga istaknut je način komuniciranja s Bogom. Bog nagrađuje Abrahamovu vjernost, a onda iskorjenjuje one koji nisu vjerni. Bog je pravedan i ne posjeduje ljudska mjerila. Abraham se u svojoj molitvi zalaže za pravedne kod Boga, za svog bratića Lota i njegovu obitelj. Pravedni štite grješnu Sodomu od uništenja. Bog nas treba i naša komunikacija s njim i naša molitva su blagoslov za naš grad i našu župu. Pozvani smo moliti jer Bog nam daje pravo i milost. Naša je vjera temeljena na Abrahamovoj vjeri, a Isus je dokazao svoju vjeru smrću na križu. Petra je imenovao apostolskim prvakom, a on stvara nove učenike polažući na njih ruke.
Tako postoji sakramentalno i ministerijalno svećeništvo, koje smo primili po krštenju. To znači da smo kao kršćani pozvani govoriti o Božjoj ljubavi , a Bog nam daje mogućnost da možemo utjecati na Božju odluku.
Nakon svete mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje koje predvodio monsinjor Antun Sente. Tako je dirljivo prikazana Isusova nježnost i Petrova zbunjenost – kao da smo vođeni u duboku psihologizaciju Petrova lika. Petar poslušno baca mreže na Isusovu zapovijed. Iako je Petar iskusni ribar i po ljudskom promišljanju ulov ne bi imao nikakve svrhe, Petar poslušno baca mreže. Kada Petar spoznaje da je onaj koji mu naređuje Isus, on je razgolićen, odijeva haljinu i baca se umore. Isus priprema učenicima kruh i žeravicu, a učenici donose ribu. Tako je i svatko od nas pozvan donijeti ribu i time sudjelovati u Isusovom planu.
Isus postavlja Petru pitanje: „Ljubiš li me više nego ovi?“ Tako od Petra traži potpuno predanje. Petar ne gradi Crkvu mačem, nego ljubavlju. Tako i mi poput Petra možemo reći:“Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim.“
Klanjanje je završeno zazivima, a oni su poruka kako moramo djelovati u svojoj sredini: da nas Gospodin nikada ne prestane zvati u svoju službu, da bude prisutan u našoj lađi kojom će nas voditi na drugu stranu, onu koju je on sam za nas pripremio.
Petrovo – proslava blagdana naše župe
Svečana proslava blagdana naše župe završila je večernjom svetom misom koju je predvodio velečasni Robert Jakica, zajedno s našim župnikom, velečasnim Brankom Koretićem. Na početku je uslijedio pozdravni govor našeg župnika Branka Koretića u kojem je upoznao nazočne s djelovanjem velečasnog Roberta Jakice. Velečasni Jakica obnaša u Sisku službu rektora bazilike svetog Kvirina , a ujedno je muzikolog i voditelj sakralne glazbe u Sisačkoj biskupiji.
Velečasni Robert Jakica na početku svoje homilije ulazi u kompleksnost Petrova lika: s jedne strane on se brižno odnosi prema svojoj obitelji, a s druge strane podnosi mučeništvo. Petar je imao lažnu sliku o sebi do onog trenutka u kojem se predao Gospodinu moleći da ga čitavog opere.
Petrovu lažnu sliku o sebi prikazuju tri događaja:
- U trenutku Isusova preobraženja Petar želi ostati u blještavilu, a tome nije dorastao.
- U trenutku kad se oslanja na svoje snage i tone u moru.
- Kad odvraća Isusa od njegova puta smatrajući kako Isus treba oružjem osloboditi židovski narod.
Odlučujuće je što nije ostao na lažnoj slici o sebi, nego je dopustio Gospodinu da skine lažnu masku s njegova lica. Petar se trebao suočiti s lažnom slikom o sebi. Trebao je dopustiti biti taknut Isusovom vječnom ljubavlju. To je ono područje gdje smo stjerani u kut i gdje najviše boli. Tada nastaje novi Petar, hrabar i odvažan koji od blještavila ide u mračnu i prljavu tamnicu.
Za razliku od Petra, Juda nije dopustio Gospodinu da ga ljubi i dotakne. Trebamo biti dotaknuti svetim sakramentima i naša vjera treba biti vidljiva u našem životu. Tome svjedoče i stihovi 34. psalma: „Tražio sam Gospodina, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga.“ Na kraju nam ostaje Bog. On nas svugdje pronalazi: na početku i na kraju našeg puta. Bogu se možemo približiti svetim sakramentima, čitanjem i slušanjem Božje riječi, molitvom i djelima. Ovdje se navikavamo na život s Bogom. Ako živimo po evanđelju, nećemo se preplašiti kad ćemo gledati Boga u lice.
Velečasni Jakica ne zaboravlja ni svetog Pavla. Pavao nakon susreta s Gospodinom bude promijenjen u sebi, ali mijenja i ime. I on doživljava svoje preobraženje koje ga čisti i daje mu moć. Susretom s Gospodinom, njegov život dobiva smisao. Tako Pavao može na svom kraju životnog djelovanja reći: „Dobar sam boj bio.“
Velečasni Jakica uključuje nas u aktivno promišljanje: što možemo naučiti iz života i djela svetih Petra i Pavla? Ne trebamo se bojati promjena. Sveti Pavao kaže: „Kad sam slab, onda sam jak.“ Važno je biti zahvaćen Gospodinom i dopustiti mu da nas vodi kamo on hoće. Imamo li doista odvažnosti promijeniti svoj život i sve staviti u Božje ruke? Preostaje nam moliti za to.
Nakon predivnog misnog slavlja uslijedio je koncert ženskih zborova iz Siska i Petrinje koji su izveli Pergolesijevo djelo Stabat Mater dolorosa. Ljepota glasova i sakralni ugođaj bili su na blagoslov svakom nazočnom.
Pripremila: Mirjana Banković-Malečić