Uoči blagdana Svih svetih naša se župa pripremala trodnevnicom od 29. do 31. listopada 2020.
I. dan trodnevnice
Prvi je dan trodnevnice predvodio naš župnik, velečasni Branko Koretić uz sudioništvo velečasnog Antuna Pećara.
Neka mi ne zamjeri čitatelj ovog teksta što ću izreći nekoliko osobnih misli. Ne mogu ne progovoriti o ljudskoj težnji za planiranjem, snovima i snatrenjima. Često slušamo onu misao kako je potrebno dobro planiranje dana kako bismo dano vrijeme iskoristili na najbolji mogući način. Što se događa kada naše želje nisu u skladu s Božjom voljom? To često rađa nezadovoljstvom i mrmljanjem. Svaki dolazak blagdana iščekujemo s radošću, pomalo i euforično. Upravo je tako protjecalo i ovo vrijeme do dolaska prvog dana trodnevnice. A onda razočaranost: zbog poslovnih obaveza nisam u mogućnosti stići na početak svete mise – i to upravo prvog dana. Rađa se ljutnja, pa i srdžba. I upravo tada progovara Bog na najljepši način: tiho i nježno poput lahora. Naravno, kašnjenje na svetu misu oduzima mi mogućnost za pričest. To me podsjetilo na ono vrijeme zatvorenih crkava kada nismo bili u mogućnosti primiti pričest, osim na duhovan način prateći prijenos svete mise preko različitih medija. Vjerujem da su mnogi osjetili tu veliku čežnju za Gospodinom upravo u to vrijeme. Upravo tako sam se osjećala u ovom trenutku kada nisam bila u mogućnosti primiti pričest. Želim reći kako ova čežnja za Gospodinom u svetoj pričesti jest upravo ona čežnja koju bismo trebali osjećati svakog dana u hodu prema vječnosti. Ova je duhovna obnova upravo imala tu svrhu. Kako je velečasni Branko Koretić postavio pitanje: kakva je to ljubav koja je bičevana zbog svoje dobrote, tako se i mi možemo pitati bičujemo li mi svakodnevno Krista svojim mislima, riječima, djelima i propustima? Gdje je to zakazala naša ljubav?
Ljubav je strpljiva, ona ponizno iščekuje poput Blažene Djevice Marije koja nije hrlila na Isusov grob, nego je u strpljivosti iščekivala Isusov dolazak. Neka nas upravo Marijina strpljivost vodi na našim životnim putovima, a Isus nam poručuje: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“
Klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu je trenutak milosti u kojem s radošću zahvaljujemo i molimo da Gospodin ojača našu vjeru, nadu i ljubav. Velečasni Branko Koretić rekao je kako je u ljubavi sve jednostavnije i razumljivije. Voljeti te, Gospodine tvojom riječju i hraniti se njome, jer ti ; Gospodine, imaš riječi života vječnoga. Pomozi, Gospodine, našoj nevjeri kada nas pritisne ovozemaljska stvarnost koja nam onemogućuje otrgnuti se od zemlje i uzdići se k nebu. Marija nas o tome uči pod Isusovim križem i na križnom putu. Ona nije očajavala niti bila zabrinuta, nego je sve stavila u Božju volju. Tako trebamo i mi svoje živote i živote svojih bližnjih staviti u Božje ruke. Da bismo uspjeli u tome, potrebno je svraćati pogled s nebitnog i izmišljenog na bitno i stvarno. U tome nam pomaže križ koji nas potiče na ljubav. Stoga molimo Gospodina da nam pomogne da ne tugujemo kao oni koji nemaju nade, već da budemo pronositelji Radosne vijesti. Posveti nas, Gospodine, u toj Istini da dostojno živimo kršćanskog poziva djeteta Božjeg.
Izrečena je molitva blagoslova: Blagoslovi , Gospodine, naše obitelji i sve njihove članove. Pohodi ožalošćene i one u boli. Gospodine, tebi je sve znano. Daj da budemo pomoć jedni drugima! Radujmo se zbog onih koji prebivaju u nebeskoj domovini. Euharistija je utjeha kojom Isus dolazi k nama i daje nam nadu. Daj da generacijski idemo bliže nebu. Molimo te, blagoslovi nas i posveti u Istini.
II. dan trodnevnice
Drugog dana trodnevnice svetu je misu i klanjanje predvodio velečasni Antun Pećar s temom Pozvani na svetost. Velečasni Antun Pećar govori o svetosti kroz Sveto pismo. Bog progovara Mojsiju: „ Sveti budite jer ja sam svet!“ Sveti Pavao poziva na budnost jer je čovjek u napasti da griješi. Postavljeno je pitanje: kako možemo postići svetost? Možemo li i mi živjeti poput Isusa i mnogih svetaca? Možemo se truditi, ali nam neće uspjeti. Pozvani smo da budemo originalni sveci u svetosti svog života. Kovačnica u kojoj se kuje svetost našeg života je u samom Bogu. Bog je ljubav. To je poziv nama da budemo poput Boga. Bog želi da svojim trudom ostvarujemo dobro. Ne možemo ostvariti puninu Boga. Tek onda kad ćemo Boga gledati licem u lice, spoznat ćemo kakav je On, a kakvi smo mi; gdje se nismo trudili odgovarati na Božje izazove. Važno je slušati Isusa – visjeti o njegovoj riječi kao Marija, Lazarova sestra. Trebamo biti zahvaćeni i Kristom, biti vođeni njegovim svjetlom kako bismo mi sami bili svjetlo drugima.
Sveti Pavao kaže kako se treba do krvi odupirati grijehu. Potrebno je vapiti : Gospodine, pohiti da mi pomogneš! Ja bez tebe ne mogu učiniti ništa.“ I sam Isus kaže: „Bez mene ne možete ništa učiniti.“ Naša se svetost očituje u skrovitom i vjernom služenju Bogu. Isus kaže: „Kad sve zlo slažu protiv vas, velika je plaća vaša na nebesima.“ „Ljubite svoje neprijatelje!“. Tako ostvarujemo svetost i bližimo se raju gdje su svi sveti proslavili Boga bijući dobar boj. Doista, važna je briga za vječnost. Naša je duša stvorena za let, a o nama ovisi hoćemo li je prizemljiti ili joj omogućiti polet u nebeske visine gdje nas čeka Bog raširenih ruku.
U klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu velečasni Antun Pećar usmjerio nas je na Boga koji je središte našeg života i postojanja. S njim nismo sami ni ostavljeni. On svakog od nas obasjava svojim svjetlom i žudi za svakim od nas. Molimo da Gospodin dođe do svakog srca i odagna naše slabosti i nemoći. U ljubavi je važna obostranost. Ako Bog žudi za mnom , onda i ja moram žeđati za njim . Božja smo baština, u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Da bismo slijedili taj put, molimo Gospodina da nas očisti, da njime svijetlimo i grijemo srca sleđena i budemo blagoslov svakom čovjeku i ovoj zemlji. Neka nas Gospodin oslobodi vrtnje oko naših sitnih grijeha. Daj nam moć da sebe gledamo u tvom zagrljaju i samim nas sobom blagoslovi.
Na kraju klanjanja velečasni je prikazao Gospodinu sve župljane, biskupiju , domovinu i cijeli svijet moleći da živimo od Božje riječi.
III. dan trodnevnice
Posljednji dan trodnevnice predvodio je velečasni Branko Koretić. U uvodnom se dijelu osvrnuo na pripremu za svetu misu postavivši pitanja: Kako se pripremamo za svetu misu? Kakvi moramo biti? Kakvima nas vide drugi?
Bog je istina i za susret s Bogom potrebno je biti istinit, onakav kakav uistinu jesi, bez ikakve prijetvornosti.
Današnji je svijet prepun informacija koje su često zabluda. Često živimo u lažnoj skromnosti i poniznosti, no time ne dolazimo do Boga. Osjetljivi smo na tuđe pogreške i radujemo se tuđoj nesavršenosti. Važno je biti okrenut drugome u služenju i zajedništvu. Zajedništvo se ostvaruje i u Trojnom jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Ostvarujemo li zajedništvo s Bogom na svetoj misi? Prvi su kršćani bili jednodušni u molitvi. Ukoliko postoji nadmetanje, onda ne možemo govoriti o zajedništvu nego o isticanju. Često doživljavamo poniženja od drugih i pritom budemo povrijeđeni. Ako imamo dobro formiranu savjest, znamo da te riječi povrede nisu istina. Poput svetog Pavla neka nam životni smisao bude: „Meni je živjeti Krist“. Kako ostvariti takav put? Služenjem u kojem zanemarujemo sebe i dajemo prostora duhu. Naš je cilj nebo, a služenje Bogu – veselje na zemlji.
Svi sveti su istina našeg života, a to znači da trebamo odbaciti strane uzore poput obilježavanja poganskog keltskog običaja Noći vještica, slaviti Gospodina i tako brinuti za ono najvrjednije – naše duše , osobito za duše mladih.
Velečasni Branko Koretić se u klanjanju osvrnuo na ljudsku sljepoću, gluhoću i uzetost promatrajući ljudske sakatosti kroz Markovo evanđelje.
Pandemija nam je djelomično otvorila oči: koliko često nismo zahvalni za sve darove i blagoslove našeg života. Kakvi smo bili prema našim pokojnima, a sada plačemo jer nam nedostaju. Time pokazujemo svoju sebičnost jer oni nedostaju nama. Važni smo mi i naša bol.
Nestrpljivo slušamo Božju riječ, a sjedimo pred onim što zasljepljuje. Gospodine, izliječi nam sljepoću srca da iskreno ljubimo tebe i svoje bližnje.
U Markovu evanđelju prikazan je Isusov susret s mucavcem. Isus obnavlja čovjekovu snagu osjetila kako bi ponovno osjetio život. Duhovno se ostvaruje posredstvom tjelesnoga, što znači da je važno slušanje Božje riječi. Tako se i Crkva bez povezanosti svodi na mucanje. Isusova terapeutska gesta utiskivanja prsta u uši može se povezati s navodom iz psalma 40.: „ Nisu ti mile žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio.“ Riječ je o važnosti slušanja kako bismo mogli zahvaljivati. Slušanje je preduvjet govorenju. Druga božanska osoba je Riječ, odnosno Sin, Isus Krist. Isus nam ponavlja: „Effata!“ što znači: „Otvori se!“
U jednom od ulomaka iz evanđelja po Marku riječ je o uzetosti, odnosno paralizi. Važno je posvijestiti što je svetost? Evanđelje naviješta puninu ozdravljenja: Isus vidi vjeru onih koji donose uzetoga. Pri tom Isus iščitava skriveno: drugi – to je mnoštvo koje onemogućuje da bolesnik dođe do Isusa. Postavlja se pitanje: kakva je vjera tog mnoštva? Za razliku od mnoštva i onih koji hode u snažnoj vjeri, bolesnik ne govori – on čeka. I mi smo u svom životu paralizirani prividom o tjelesnom zdravlju. Bez vjere – čudo nema smisla, bez drugih se ne događa ozdravljenje. Stoga je važno radovati se tuđoj sreći i osloboditi se unutarnje uzetosti.
Posljednji je dan mjeseca listopada, posljednji dan trodnevne priprave za blagdan Svih svetih i posljednji dan Marijinog mjeseca. Subota je – Marijin dan. Stoga i završavamo ovu pripravu molitvom Zdravo, kraljice. S Marijom k Isusu, a On, naš Spasitelj, neka nas vodi do stanova Oca našeg nebeskog. Ako je ova duhovna priprema djelić samog neba, što li nas tek čeka u vječnosti? Ustrajmo na tom putu kako bismo to zajedništvo mogli živjeti sa svima svetima slaveći Boga hvalospjevima.
Pripremila: Mirjana Banković-Malečić