Prigodni govor župljana i sugrađana na pokopu mons. Josipa Ćorića

Prigodni govor župljana i sugrađana na pokopu mons. Josipa Ćorića

Preuzvišeni oče biskupe Vlado, prečasna i časna gospodo svećenici, cijenjene časne sestre, rodbino i prijatelji, župljani župe Gradina i Ivanić-Grad.

Želio bih s vama podijeliti nekoliko rečenica u ime gradonačelnika Grada Ivanić-Grada i gradske uprave, te svih župljana župe sv. Petra Apostola iz Ivanić-Grada, koje bi trebale oslikati trag koji je monsinjor Ćorić ostavio za svog života, premda je trag takav da ga je nemoguće izreći u nekoliko rečenica.

Dragi naš monsinjor,  došao je u Ivanić-Grad 1978. godine i ostao s nama u službi župnika župe svetog Petra Ivanić-Grad gotovo 40 godina (do 2017. godine). U vrijeme njegovoga upravljanja župom, odlukom najviših crkvenih vlasti župa sv. Petra Apostola u Ivanić-Gradu godine 2010. prelazi iz Zagrebačke pod upravu Sisačke biskupije. U novoosnovanoj Sisačkoj biskupiji mons. Vlado Košić, biskup sisački imenovao ga je 10. veljače 2010. prvim generalnim vikarom Sisačke biskupije, a prisegu je položio na blagdan Katedre Svetog Petra 22. veljače 2010. godine u Biskupskom ordinarijatu Sisačke biskupije. Službu generalnog vikara Sisačke biskupije obnašao je do 2017. godine. U istom vremenu vršio je i službu dekana ivanićgradskog dekanata. U vremenu njegova župnikovanja u Ivanić-Gradu u 39 godina bilo je 2882 krštenja, 1026 vjenčanja i 2409 sprovoda.

Oslovljavali smo ga velečasni Joža župnik Joža – a djeca najčešće samo sa župnik, i nakon titule monsinjora za nas je i dalje ostao naš velečasni Joža, premda smo u posebnim prigodama ipak govorili monsinjore. Prema našim razgovorima, nekad dužim – nekad kraćim snažno me se dojmilo svjedočenje o vremenu od dolaska u Ivanić-Grad pa do Domovinskoga rata. Komunističke vlasti nisu mu dale mira, pokušavali su ga na sve moguće načine onemogućiti u njegovoj pastirskoj brizi za povjereno mu stado. Tijekom svojeg gotovo 40. godišnjeg djelovanja u ivanićgradskoj župi učinio je mnoštvo važnih zahvata i pokrenuo mnoštvo inicijativa za dobro župe. Zdušno je i u godinama Domovinskog rata zajedno sa svojim župljanima radio na dobro svih (bilo župljana bilo ljudi koji su prognani ili izbjegli) i za dobro drage nam domovine Hrvatske. Od radosnih slavlja i svečanosti, preko kateheza i odgoja u vjeri, do ustrajnog svjedočenja vjere u svakom vremenu. Možemo reći kako je svojim djelovanjem zauvijek obilježio ivanićki kraj. Svojim se svestranim svećeničkim, kulturnim i humanitarnim radom zapisao među one „pastire duša“ koji ostavljaju u svojoj sredini nezaboravan trag. U znak priznanja za sve što je učinio za sredinu u kojoj je proveo velik dio života kao svećenik i upravitelj župe, 06. lipnja 2014. primio je i nagradu Grada Ivanić-Grada za životno djelo. U kratkom filmu koji je o njemu tom prigodom snimljen rekao je da se u biti osjeća ivanićaninom, jer je svoje najbolje godine i najkreativniji dio svoga života proveo u Ivanić-Gradu. Davao nam je smjernice i putokaze kako nema drugog puta doli onoga koji je odredio naš Gospodin Isus Krist.

Taj put često znači teškoću, bol i patnju, često je posut trnjem, ali izreka kaže „per aspera ad astra“ – po trnju do zvijezda, a naš pjesnik A. B. Šimić napisao je: „Na svome putu umjesto u prah prijeđi sav u zvijezde“. Istrajao je svoju dionicu do kraja, neka mu Milosrdni Otac udijeli nagradu vjernoga sluge. Znamo da se ovaj naš prolazni, rukotvoreni dom jednom mora napustiti. Bit će razrušen. Ali čeka nas onaj vječni, nerukotvoren na Nebesima. Makar do njega vodio put koji zna biti strm i naporan, katkada težak i mučan. To je ono što zovemo križ života koji nosimo za svojim Spasiteljem. Nosio je mons. Ćorić taj križ s pouzdanjem, s čežnjom za nebeskim domom i trsio se omiliti Gospodinu. Kada bi se čuli s njim ili ga posjetili u svećeničkom domu sv. Josipa na Kaptolu i pitali kako je, nije se žalio – kao niti prije i uvijek bi odgovorio dobro, dobro Bogu hvala. Na njegovom putu pratila ga je i krijepila, podizala i čistila ljubav Božja. Upravo zadnje godine života, u teškoj bolesti, kao da su bile to zadnje pročišćenje kroz tjelesne patnje, da bi Gospinim zagovorom bio primljen u kuću Očevu. Po sakramentu sv. reda svećenik prima milost da ju dijeli u svim drugim sakramentima – biti produžena ruka Očeva, tješiti kada drugi šute, buditi nadu kada u svima zavlada sumnja, nositi svjetlo i vedrinu kada svi pomisle da je mrak i zlo zavladalo svijetom – jednostavno rečeno voditi ljude Bogu – Vječnoj utjesi, istini i svjetlu.

U slavlju Kristove žrtve: jedinstvu vjernika i Božje ljubavi – svetoj misi, očituje se sva čast i dostojanstvo koje je Krist povjerio svećeniku, jer po rukama svećenika dolazi živi Isus među svoje vjerne, da ih iznova nadahne svojom ljubavlju i učini spremnima za život koji im je proći. Svećenik je i žrtva. Žrtva je i zbog toga što će puno puta ostati osamljen, jer Gospodin treba samoću njegovu da bi mogao progovoriti njegovom srcu i da bi mogao u njemu ostati uvijek na prvom mjestu. Bog želi spasiti čovjeka po drugom čovjeku, zato treba svećenika koji će nastaviti djelo utjelovljenog Sina Božjega koji je sam postao čovjekom radi ljudskog spasenja. Hvala našem dragom mons. vlč. Joži, za strpljivost kojom je podnosio, ali ljubav je naprosto takva, ona je: „velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“. Neka se ispuni njegovo mladomisničko geslo „Dođi kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“, i neka ga dragi Bog koje mu je vjerno služio uvede u Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Ovo nije zbogom – ovo je pozdrav do našeg ponovnog susreta adio Monsinjore! Pokoj vječni daruj mu Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru Božjem! Amen!

(govor održao doc. dr.sc. Mile Marinčić, predstavnik župljana i Grada Ivanić-Grada na sprovodu mons. Josipa Ćorića 8. siječnja 2021. u Gradini)