Župna crkva i druge sakralne građevine u Ivanić-Gradu

Početna / Župna crkva i druge sakralne građevine u Ivanić-Gradu

Priremila: Vida Pust Škrgulja, dipl. lat. i dipl. pov. umj.

Povijest sakralnih građevina na području Ivanić-Grada, poput povijesti samoga grada, nekadašnjeg trgovišta uz utvrdu, podignutu kao obranu od ratne opasnosti u vrijeme osmanlijskih osvajanja u 16. stoljeću, još uvijek je puna nepoznanica te predstavlja zanimljivu građu za buduća istraživanja.

No, na ovaj ćemo kratki obilazak župne crkve i gradskih kapela  krenuti  promatrajući prostor Ivanić-Grada očima posjetitelja iz godine 2018., kad je napisan i ovaj skromni prilog kojim ćemo osnovne podatke osvijetliti i navodima iz priručne literature[1].

 

[1] Korištene su prije svega knjižice: IVANIĆ-GRAD, Spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću 1931. (Ivanić-Grad, reprint iz 1993.) te  Andrija Lukinović, ŽUPA IVANIĆ-GRAD, Zagreb 2007. (Glas koncila – Župne monografije – Knjiga 1)

Župna crkva svetog Petra apostola

U vrijeme proglašenja kapelanije u ivanićkoj tvrđavi samostalnom župom, godine 1805., dotadašnja vojna kapela u tvrđavi pretvorena je u župnu crkvu. Stara drvena vojna kapela u Tvrđi bila je pod izravnom upravom vojnog kapelana i carskih vojnih vlasti te je u osnovi služila za vjerske potrebe vojne posade, časnika i njihovih obitelji najmanje od sredine 17. stoljeća.[1] Prvobitno posvećena sv. Ivanu Krstitelju, kasnije (u 18. st.?) dobila je novog zaštitnika u sv. Ivanu Kapistranu, franjevcu i borcu protiv Turaka iz 15. stoljeća, da bi naposljetku, 1775. bila stavljena pod patronat sv. Petra Apostola. Zanimljivo je da je za potrebe stanovnika trgovišta (varoši) koje se razvilo na mjestu današnjeg Starog Ivanića, podignuta kapela posvećena sv. Petru. Stajala je blizu istočnih vrata u Tvrđu te je, za razliku od vojne kapele u Tvrđi, spadala pod upravu župe Ivanić (u današnjem Kloštar Ivaniću). Zapisi kanonskih vizitacija iz 17. stoljeća daju naslutiti da je bila izgrađena možda već u 16. stoljeću. No, tijekom vremena sve je više propadala te je najvjerojatnije srušena 1768. godine. Kako je oprema iz „varoške“ crkvice prenesena u vojnu kapelu sv. Ivana Kapistrana, vjerojatno je i ta činjenica utjecala na konačnu posvetu vojne kapele sv. Petru.

Obje kapele, i vojna i varoška, bile su drvene te opremljene za potrebe vremena u kojem su služile za liturgijske potrebe vojne posade i civilnog stanovništva. Kapela sv. Petra u Tvrđi koja je funkciju župne crkve preuzela 1805. te se u tu svrhu upotrebljavala do 1831., porušena je u vrijeme nakon izgradnje nove crkve u koju je tada prenesena gotovo sva oprema stare kapele.

Prema podacima iz crkvenih arhiva, izgradnja današnje župne crkva sv. Petra Apostola u Ivanić-Gradu započela je 26. travnja 1830., a trajala je samo 14 mjeseci. Nositelji investicije bili su Magistrat vojnoga komiteta Tvrđe Ivanić i Karlovačko-varaždinski Generalat, pod nadzorom tada još aktivne uprave Dvorskog ratnog vijeća Vojne krajine. Za tijek izgradnje nove crkve nedvojbene zasluge je imao i tadašnji župnik ivanić-gradski Ivan Bartolić koji je već 18. lipnja 1831. javio Duhovnom stolu u Zagreb da je građevina primjerena za vršenje službe Božje te zatražio blagoslov nove crkve. Obred blagoslova vodio je od Duhovnog stola delegirani svećenik Ivan Palešćak, župnik u Dubravi i dekan ivanićkoga kotara, na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja iste 1831. godine.

Izbor arhitektonskog modela slijedio je smjernice i zakonske odredbe za gradnju crkvi na području Vojne krajine, u kojima se pojavljuju tri osnovna tipa graničarskih crkava prema veličini i značenju mjesta u kojem se crkva gradi. Na području Zagrebačke nadbiskupije, u razdoblju od 1780. do 1830. izgrađen je niz župnih crkava vrlo sličnih, tipiziranih oblika sa stilskim obilježjima kasnog baroka.

Župna crkva u Ivanić-Gradu spada među veće crkve graničarskog tipa te je po zasnovi jednobrodna uzdužna građevina sa svetištem u polukružnoj apsidi. Zabatno pročelje s pravokutnim ulazom ispod središnjeg zvonika s lukovicom ukrašeno je jednostavnom profilacijom s pilasterima i vijencem te polukružno završenim prozorom pjevališta iznad ulaza. Kompoziciju pročelja dopunjuju dvije niše s kipovima apostola Petra i Pavla, simetrično postavljene u visini polukružno završenog prozora pjevališta. Kupolasti svodovi jednobrodne crkve oslanjaju se na sustav lukova i čvrstih stubova uz bočne zidove, a pjevalište dodatno podupire par stupova. Pravokutna sakristija dodana je s lijeve, južne strane oltarske apside. Na istoj strani nalaze se i pomoćna ulazna vrata. Vertikalni prozorski otvori s polukružnim završetkom poredani su duž bočnih zidova crkvene lađe, dok se s lijeve i desne strane prezbiterija, neposredno prije zaobljenja apside, nalazi po jedan manji prozor u obliku plitkog luka. Svi prozori ostakljeni su kombinacijom obojenog i bijelog stakla, a tri prozora ukrašena su slikama u tehnici vitraja. Manji polukružni prozor s desne strane svetišta krasi prizor „Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni“ s centralnom figurom Isusa na prijestolju, okruženog mnoštvom ljudi, središnji prozor na lijevoj strani crkvene lađe prikazuje sv. Tereziju s malim Isusom iznad slike Ivanić-Grada. Oba vitraja su donacije građana Ivanić-Grada. Treći vitraj nalazi se na središnjem prozoru s desne strane crkvene lađe. Novijeg je datuma, a prikazuje lik blaženog Alojzija Stepinca.

Nova crkva u početku je bila opremljena inventarom i liturgijskom opremom iz prve župne crkve, stare vojne kapele u Tvrđi, a dijelom iz, tada već porušene, varoške crkvice izvan zidina Tvrđe. Glavni oltar bio je posvećen sv. Petru, a tu su bili i pobočni oltari posvećeni Majci Božjoj i Sv. Krunici, sv. Ivanu Nepomuku i sv. Križu.

Prvu veću obnovu pokrenuo je župnik Ivan Samuel (1847-1856). Najprije je nabavio četiri nove oltarske slike, radove slovačkog slikara Johanna Beyera[2]. Dao je izgraditi i novi oltar, posvećen sv. Florijanu, patronu Tvrđe Ivanić, obnovio je stari glavni oltar sv. Petra, te dodao još dva nova oltara. Jedan je bio posvećen Pohođenju Majke Božje Elizabeti, a drugi sv. Ivanu Nepomuku, za izgradnju kojeg svoj su doprinos dali članovi krojačkog ceha, među kojima su neki čak pripadali istočnoj crkvi, a dio novca darovao je i biskup Juraj Haulik.

Za župnika Ivana Stepića (1866-1910) nabavljeno je g. 1870. novo, veliko crkveno zvono, a godine 1885. pristupilo se i temeljitoj obnovi nove crkve. Za glavni oltar su nabavljeni, iz Tirola, kipovi sv. Petra i Pavla koji su prilikom sljedeće obnove crkve, g. 1909, postavljeni u niše na pročelju gdje stoje i danas.

 

Današnji izgled župne crkve sv. Petra Apostola u najvećoj je mjeri ostvaren zaslugom dr. Josipa Jurja Posilovića, nadbiskupa zagrebačkog (1894-1914), rođenog upravo u Ivanić-Gradu, te ivanićkog kapelana i kasnije župnika (1910-1936), Petra Cimermanovića.

 

Biskup Posilović, povodom svoga zlatomisničkog jubileja (15. kolovoza 1908.) darovao je za obnovu crkve u rodnom mu Ivanić-Gradu u kojoj je bio i kršten, darovao svotu od 20.000 kruna te je pohranio, u obveznicama, u dijecezanskoj blagajni[3]. Organizaciju rada preuzeo je Petar Cimermanović, mladi kapelan i doskora upravitelj crkve sv. Petra Apostola. Uz pristanak i novčanu potporu gradskoga poglavarstva te pomoć župljana pristupilo se i temeljitoj vanjskoj obnovi crkve, a za izvedbu svih planiranih radova župnik Cimermanović morao je tražiti još dodatna sredstva. U tom se zadatku pokazao izrazito uvjerljivim, revnim i snalažljivim.

 

Građevinske radove na vanjskom i unutarnjem dijelu crkve preuzeo je poduzetnik iz Kutine Jeronim Schreier, dok je ugovor za cjelovitu obnovu, opremanje i ukrašavanje unutrašnjosti župnik Cimermanović sklopio s Peterom Rutarom, graditeljem oltara i slikarom iz Osilnice u Kranjskoj. Tim se ugovorom izvođač radova obvezao slikarski ukrasiti cjelokupan prostor crkve te izraditi tri oltara (glavni oltar sv. Petra te dva manja, posvećena Djevici Mariji i sv. Florijanu, za lijevu i desnu stranu crkvene lađe), korske klupe (danas u kapeli sv. Jakoba na Poljani), propovjedaonicu i krstionicu, dvije ispovjedaonice, božji grobak u predvorju crkve te 14 reljefno izrezbarenih postaja Križnog puta (prema tada vrlo omiljenom slikarskom predlošku Josepha Rittera von Füricha).

 

Rutarova koncepcija uređenja sakralnog prostora vjerojatno je nastala u dogovoru sa župnikom Cimermanovićem, no, svakako i danas plijeni bogatstvom likovnih motiva i dekorativnih detalja, kvalitetom izrade te skladnom podudarnosti historicističke opreme s kasnobaroknom konstrukcijom prostora. Rutarovo školovanje kod majstora sakralne umjetnosti u Tirolu i godine iskustva koje je stekao radom u istoj sredini tijekom više godina prije otvaranja vlastite radionice bili su, uz odlike Rutara kao vrsnog organizatora i voditelja poslova, preduvjet za kakvoću kakvu prikazuju radovi izvedeni u župnoj crkvi sv. Petra u Ivanić-Gradu. Potpuno je jasno da Rutar sam nije mogao u obećanih 8 mjeseci, pa ni u godinu dana sam izvršiti sve radove za ivanićku crkvu. No, kao uspješan voditelj radionice oko sebe je okupio iskusne kipare, slikare i druge majstore koji su osnovnu Rutarovu koncepciju, uz njegov nadzor i osobni rad, uspješno provodili u djelo. Među njima je bio i Leonardo Moretti, očito jedan od glavnih Rutarovih pomoćnika čiji je potpis sačuvan na slici iznad pjevališta.

Ikonografija crkvenog oslika u velikoj se mjeri temelji na ciklusu motiva iz života sv. Petra, a uključuje i druge teme iz Sklada Starog i Novog Zavjeta (n.pr. Izgon iz Raja iznad ulaza u sakristiju, s lijeve strane prezbiterija, te nasuprot kao protuteža s desne strane svetišta, Poklonstvo Mudraca; Uskrsnuće i Uzašašće na zidu lijevo i desno od oltara te starozavjetni proroci na svodu apside iznad oltara). Prikazi u kartušama i drugim dekorativnim detaljima oslika zidova i opreme, obiluju simbolikom (Vjera, Ufanje i Ljubav, Srce Isusovo, ptice, grozd i kalež, ovce…). Posebno je zanimljiv iz barokne tradicije izlazeći iluzionizam naslikane arhitekture iza oltara u prezbiteriju, kao i niz iluzionistički naslikanih kipova apostola, svetaca i svetica u nišama na zidovima crkvene lađe i nosivim stubovima svetišta, dovršenih iznimno uvjerljivo u monokromnoj tehnici grisaille.

Unatoč velikom bogatstvu motiva, boja i oblika, crkveni interijer djeluje skladno i smireno.

Od sklada cjeline donekle odudara dio oslika donjeg dijela desnog zida svetišta, a posebno bočni oltar sv. Križa, podignut po narudžbi župnika Cimermanovića g. 1933. Autor oltara i skulptura na njemu niti izvedbom ni kompozicijom ne dostiže razinu kvalitete Rutara i njegovih majstora.

Detaljniji opis unutarnje opreme s cjelokupnom ikonografskom analizom slika i kipova u crkvi nalazi se u Lukinovićevoj monografiji Župa Ivanić-Grad (Monografije Glasa koncila, knjiga 1., Zagreb 2007.)

Ipak, osnovni opis interijera ne smije zaobići pjevalište i orgulje. Prve su orgulje nabavljene već u vrijeme osamostaljenja župe 1805. Nakon šezdeset godina zamijenile su ih nove, no, u vrijeme velike obnove crkve godine 1909., župnik Cimermanović se, u dogovoru s biskupom Posilovićem, odlučio  nabaviti nove, kvalitetnije orgulje. Tako je sklopljen ugovor s Antoninom Mölzerom, graditeljem orgulja iz češke Kutne Hore. Orgulje su postavljene najkasnije do travnja 1910., kad je prof. Franjo Dugan, tadašnji ravnatelj Glazbenog zavoda u Zagrebu, obavio kolaudaciju novih orgulja. Unatoč raznim popravcima i preinakama od 1910. pa do danas, Mölzerove orgulje i dalje služe svrsi te raskošnom punoćom zvuka obogaćuju doživljaj liturgijskih obreda u župnoj crkvi sv. Petra u Ivanić-Gradu.

Vizualni doživljaj crkve ne bi bio potpun bez spomena njezina položaja u gradskom perivoju. Današnji Park hrvatskih branitelja leži, skupa sa župnom crkvom, starom pučkom školom (danas u njoj djeluje Muzej Ivanić-Grada) i Magistratom, reprezentativnim građevinama Ivanić-Grada iz 19. stoljeća, na ruševinama nekadašnje Tvrđe koja je stoljećima odolijevala turskim osvajanjima i na kraju izgubila posljednju bitku u vrijeme novog procvata naselja kojem je 8. lipnja 1871. car Franjo Josip I. dodijelio prava grada.

Prvi začetci budućeg perivoja oblikovani su kao školski vrt, uz zgradu stare osnovne škole, no, konačni oblik park je dobio u vrijeme temeljite obnove župne crkve početkom 20. stoljeća. Kako se u neposrednoj blizini netom obnovljene crkve nalazilo sajmište, župnik Cimermanović uspio je, skupa s gradonačelnikom Rubetićem, od uprave grada dobiti suglasnost za konačno uređenje gradskog perivoja. Nakon proširenja školskoga vrta koji su osmislili i za potrebe nastave obikovali učitelji Luncer i Posezi, postavljanja ograde i uređenja cvjetnjaka, zadaću hortikulturnog oblikovanja perivoja povjerili su Viteslavu Durchaneku, tadašnjem upravitelju i projektantu Botaničkog vrta u Zagrebu. Po njegovoj zamisli zasađen je raskošan park s bogatim izborom drveća i ukrasnog grmlja u engleskom stilu, a u osi župne crkve zasađen je „broš“ od šimšira u stilu francuskog baroka. U njegovoj sredini 1925. podignut je spomenik Tisućugodišnjici hrvatskoga kraljevstva.

[1] Izvori za godinu 1676. spominju ime Ivana Krstitelja Bralića kao prvog poznatog kapelana u Tvrđi.

[2]Od četiriju Beyerovih oltarskih slika iz ivanić-gradske župne crkve, u Dijecezanskom muzeju u Zagrebu čuvaju se dvije, slika s oltara sv. Florijana i sv. Ivana Nepomuka, dok se slici sv. Petra s glavnog oltara te slici Susreta Marije i Elizabete s pobočnog oltara u potpunosti zameo trag u vrijeme poslije 1961., kad ih je u župnome dvoru odnosno u crkvi ispod pjevališta vidjela znamenita povjesničarka umjetnosti Anđela Horvat.  Možda se, uz bolju razmjenu informacija, u budućnosti ipak negdje nađu.

[3] Spomen-ploča u čast biskupa Posilovića s njegovom slikom ugrađena je na sredinu prednje strane pjevališta, između medaljona s Rutarovim prikazima kralja Davida s harfom i sv. Cecilije s orguljama.

Kapele i groblja Ivanić-Grada

Kapela sv. Jakoba Starijeg na groblju Poljana

Do vremena prve vizitacije koja spominje kapelu sv. Jakoba (1753.), ova je crkvica na poljanskom groblju bila pod upravom vojnih vlasti u ivanićkoj Tvrđi. U prvobitnom obliku bila je drvena te je vjerojatno bila izgrađena u 17. Ili čak 16. stoljeću. U 19. stoljeću, stara drvena kapela zamijenjena je sadašnjom, historicističkom zidanom građevinom. Okolo nje se prostire groblje gdje su se nekad pokapali i stanovnici Tvrđe i Varošani, stanovnici najstarijeg civilnog naselja.

Dio opreme koja se danas nalazi u kapeli vjerojatno izvire još iz 17. stoljeća, iz stare kapele u Tvrđi, a u nju su prenesene i korske klupe iz župne crkve u Ivaniću, izrađene za obnove 1909.

Posebnu zanimljivost crkvice predstavlja kamena, reljefna nadgrobna ploča djevojčice Marije Ane Weickhart, preminule u rujnu 1648. u starosti 8 mjeseci i 3 dana[1], kćerke velikog ivanićkog kapetana Johanna Weickharta i njegove žene, barunice Marije Izabele Herberstein. Iz svetišta stare kapele prenesena je u novu te je danas uzidana u sjeverni zid, blizu potpornja pjevališta.

I još jedna zanimljivost. Od početka pa do 1753. kapela sv. Jakoba pripadala je vojnoj upravi u Tvrđi, a potom biskupskoj vlasti i župi Ivanić (Kloštar). U vrijeme preustroja župa 1789. godine, kapela i cijelo selo Poljana izdvojeni su iz kloštranske župe te su pripojeni novoj župi sv. Maksimiljana u Posavskim Bregima. Tek 1910. novim su preuređenjem pripali pod upravu župe sv. Petra u Ivanić-Gradu.

 

Kapela sv. Marije Magdalene na groblju Gornji Šarampov

Prema podacima iz Spomenice, u tzv. „graničarskom groblju“ sahranjivali su se žitelji okolnih sela, Gornjeg i Donjeg Šarampova te Lonje. Kapelu sv. Marije Magdalene na groblju dao je g. 1853. izgraditi Nikola Kundek, trgovac u Tvrđi i rođak znamenitog misionara u Americi, Josipa Kundeka, u spomen na svoje roditelje, Stjepana i Magdalenu, te na dvoje svoje djece, sahranjene na istom groblju. Kapela je posvećena godinu dana kasnije, u godini kad je u Ivanić-Gradu rođen još jedan znameniti član obitelji Kundek, budući načelnik grada i narodni dobrotvor Gjuro Kundek (1854-1901) čija se monumentalna grobnica također nalazi na ovom groblju, nedaleko kapele sv. Magdalene.

 

Kapela sv. Ivana Nepomuka na centralnom gradskom groblju

Već u 18. stoljeću, na glavnom gradskom trgu (na današnjem prostoru između zgrade županijske uprave i trgovine „Ivanićanka“) stajala je kapelica, ograđena i natkrivena. U njoj se nalazila oltarna menza s kipom sv. Ivana Nepomuka. Premda se u njoj nisu služile mise, korištena je kao postaja u Tijelovskoj procesiji. Godine 1876. kapelicu je dao srušiti trgovac Đuro Kundek, pred čijom je kućom stajala, te je o svom trošku dao izgraditi novu kapelicu na glavnom gradskom groblju, posvećenu istom svecu, sv. Ivanu Nepomuku. Tamo stoji još i danas.

Uz kapelu sv. Ivana Nepomuka valja spomenuti da su u Ivanić-Gradu nekad postojala čak tri javna kipa sv. Ivana Nepomuka. Po tradiciji su kipove omiljenog sveca često postavljali na mostovima, u sjećanje na njegovu mučeničku smrt (u 14. stoljeću, zbog čuvanja ispovjedne tajne na ukaz kralja Vjenceslava bačen je u rijeku Vltavu s Karlova mosta u Pragu). Tako je bilo i u Ivaniću na mostovima koji su vodili preko vodenih opkopa u vrijeme kad se život povijesnog Ivanić-Grada odvijao između Tvrđe i Varoši, starog vojnog i civilnog naselja, izgrađenih na dva otočića usred močvarnog jezerca s vodom iz rijeke Lonje.

[1] U ovom je dijelu Hrvatske osim ove poznata još sam jedna dječja nadgrobna ploča, također iz 17. stoljeća, ugrađena u zid župnoga dvora u Koprivnici.

Sakralne građevine kojih više nema

Povijest čovječanstva svih vremena bilježi razdoblja koja pamtimo s udivljenjem i ponosom i razdoblja u kojima zlo zavlada ljudskim razumom te se čine nedjela koja užasavaju i opominju.

U takvim vremenima ruše se i svetinje jer mržnji i zlu ništa više nije sveto…

Ni Ivanić u prošlosti, posebice u doba II. Svjetskoga rata i porača nije bio pošteđen djela zla zbog kojih su nestale i sakralne građevine o kojima govori ovaj kratki prilog.

Pravoslavna crkva sv. Petra i Pavla

Prema zapisima iz spomenice Ivanić-Grad iz 1931., građani tvrđe ivanićke sve do 18. stoljeća bili su pripadnici rimokatoličke crkve. Tada su se na zapad Hrvatske, posebno u Zagreb, Koprivnicu i Ivanić, počeli doseljavati grčki trgovci iz tada još turske Makedonije. Kako Ivanić u to vrijeme nije imao vlastite parohije, novi građani Ivanića smatrali su se pripadnicima najbliže istočno-pravoslavne parohije u Graberju. U sačuvanim crkvenim maticama[1] već za 1763. godinu navode se brojne obitelji iz Ivanića od kojih su se mnoge održale sve do danas. Ivanić kao trgovište u usponu očito je bio privlačno mjesto za nove doseljenike pravoslavne vjeroispovijedi, posebno obrtnike i trgovce od kojih su se neke obitelji jako obogatile, a njihovi su članovi preuzimali i važne službe u gradskoj upravi (n.pr. Lazar Kajganović, prvi načelnik grada iz 1871.).

Prvi Ivanićani pravoslavne vjere za svoje su obrede u mjestu podigli malu drvenu kapelicu, nalik na onu kakvu su u varoši imali i rimokatolici. No, potaknuti uspjehom i stečenim bogatstvom, pa i sve većim brojem vjernika istočnoga obreda, godine 1785. podigli su, izvan nasipa tada još postojeće tvrđe, veliku i lijepu crkvu sv. Petra i Pavla. Stajala je uz današnju Savsku cestu, blizu križanja s cestom prema Žutici i Donjem Šarampovu te je njezina impozantna forma dobro vidljiva na brojnim starim razglednicama Ivanića s početka 20. stoljeća. Godine 1824. Ivanićani pravoslavne vjere ishodili su i odobrenje za osnivanje parohije u Ivanić-Tvrđi. Zanimljivo je da su se mrtvi pravoslavne vjere prvobitno pokapali u Graberju. Tek godine 1830. Otvoreno je u Ivaniću i groblje pravoslavne parohije i to na mjestu „seoskog“ rimokatoličkog groblja u Gornjem Šarampovu. O tome svjedoče i danas brojni očuvani nadgrobni spomenici.

Premda je se broj pravoslavnih vjernika s vremenom smanjivao, odnosi između rimokatolika i pravoslavaca u Ivanić-Tvrđi bili su dobri, o čemu na više mjesta piše i Gjuro Stjepan Deželić.

No, razdoblje II. Svjetskoga rata porušilo je mnoge ljestvice vrijednosti. Tama zla i ludilo mržnje zavladali su ljudima i u tom je razdoblju do temelja porušena i lijepa pravoslavna crkva sv. Petra i Pavla. Neka se takva vremena nikad ne ponove!

Kapelica Presvetoga Trojstva u Gornjem Šarampovu

U Gornjem Šarampovu se tik uz cestu nalazila mala kapelica Sv. Trojstva. U njoj se svake godine na blagdan Presvetoga Trojstva služila misa poldanjica i večernja misa, a održavalo se i proštenje.

Kapelicu je, prema podacima Josipa Šafrana iz župne Spomenice, svojim troškom i dobrom voljom podigao gospodar Miško Kavur 1901. godine.

Za života Miška Kavura, svake je godine poslije svete mise gospodar Kavur na svom domu objedom počastio svećenike i župnog orguljaša te brojne prijatelje i darovatelje kapelice. Tradicija proslave Sv. Trojstva uz kapelicu prenosila se i na potomstvo, no, osim zapisa u Spomenici (iz godine 1920.), drugih zapisa o toj kapelici gotovo nema.

I kapelica sama nestala je u burnim vremenima sredinom 20. stoljeća… Stajala je u blizini današnjeg Doma Alojza Vulinca, uz istoimenu ulicu…

……………………….

Daj, Bože, mudrosti i dobrote ljudima koji upravljaju životima i imovinom drugih ljudi!….Sada i na vijeke…

[1] Podatak iz Spomenice, izdane 1931.