Misijska nedjelja, odnosno Svjetski misijski dan, slavila se 18. listopada 2026., kao i svake godine, na pretposljednju nedjelju u listopadu. Ovaj dan okuplja cijelu Crkvu u molitvi, solidarnosti i podršci misijama te misionarima koji djeluju diljem svijeta. Misionari i misionarke Crkve u Hrvata djeluju u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe.
Naša župna zajednica, župa sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu, radosna je što među sobom ima dvojicu bogoslova iz Benina, Tika Habib Freddya i Semassa Akowanou Enagnon Louisa. Oni već više od godinu dana borave u Hrvatskoj te svoje bogoslovne studije pohađaju u Zagrebu. Pod vodstvom župnika vlč. Branka, sudjeluju u životu zajednice te razdoblja bez studijskih obveza provode u našoj župnoj zajednici, u kojoj su pronašli drugi dom i obitelj.
Stoga su upravo oni u nedjelju, 18. listopada, u župi sv. Petra apostola, prigodom obilježavanja Misijske nedjelje, na svim euharistijskim slavljima svjedočili o životu Crkve i vjernika u Africi. Svojim svjedočanstvom vjere i iskustvom života u Beninu približili su vjernicima svakodnevni život, vjeru i izazove s kojima se susreću ljudi u njihovoj domovini.
Euharistijska slavlja slavio je župnik vlč. Branko, koji je pozvao vjernike da, nadahnuti Božjom riječju, otvorena srca poslušaju svjedočanstvo bogoslova Freddya i Louisa.
Misijska nedjelja: poziv na svjedočenje vjere
U nadahnutoj homiliji kazao je kako je Misijska nedjelja dan kada se podsjećamo da je svaki krštenik poslan naviještati Krista. Misije nisu samo zadaća misionara u dalekim zemljama. Misije počinju ondje gdje živimo – u našoj obitelji, na radnom mjestu, u školi, među prijateljima i susjedima.
Isus u današnjem Evanđelju kaže: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“ Često se pitamo što dugujemo Bogu. Odgovor je jednostavan: Bogu dugujemo sami sebe. Novac nosi carevu sliku, a čovjek nosi Božju sliku. Stvoreni smo na Božju sliku i zato cijeli naš život pripada njemu.
Biti misionar znači upravo to – svojim životom pokazivati da pripadamo Kristu. Ljudi će prije povjerovati našem primjeru nego našim riječima. Osmijeh, dobrota, praštanje, poštenje, spremnost pomoći i molitva često su najsnažniji način naviještanja Evanđelja.
Louisovo svjedočanstvo o vjeri i zajedništvu
Na kraju misnog slavlja Louis je podijelio dio svojega životnog puta i odrastanja u Beninu. Govorio je o životu u brojnoj obitelji, oskudici, neimaštini i izazovima s kojima se susreću mnoga djeca i mladi u njegovoj domovini. Kroz osobne primjere približio je stvarnost u kojoj školovanje često ovisi o skromnim financijskim mogućnostima obitelji, a svakodnevne potrebe predstavljaju trajnu borbu. Ipak, u svemu je posebno istaknuo snagu obiteljskog zajedništva, ustrajnosti i duboke vjere koja ljudima daje nadu i pomaže im nositi životne teškoće.
Posebno je zahvalio svome biskupu na ukazanom povjerenju i biskupu Vladi Košiću na prihvaćanju u Sisačku biskupiju. Na osobit je način zahvalio župniku vlč. Branku Koretiću, istaknuvši kako ga je od samoga dolaska srdačno prihvatio te mu pružao očinsku blizinu, podršku i razumijevanje. Naglasio je da je upravo kroz njegovu dobrotu, strpljenje i povjerenje osjetio koliko jedan čovjek može učiniti za drugoga.
Riječi zahvale uputio je i svim župljanima župe sv. Petra apostola na srdačnom prihvaćanju, pomoći i podršci koju njemu i njegovu subratu Freddyu pružaju. Svojim velikodušnim i radosnim prihvaćanjem, molitvom i dobrotom kojima ih prate i pomažu pokazuju da istinsko zajedništvo nadilazi jezične i kulturne granice.
Govor je obogatio i vedrim humorom osvrnuvši se na učenje hrvatskoga jezika. Na šaljiv je način kazao kako su hrvatski jezik i on „u ozbiljnoj vezi“, premda ga hrvatski još uvijek zna iznenaditi, dok se njegov afrički naglasak, kako je kroz smijeh primijetio, nikako ne želi vratiti u Benin.
Kazao je: „Postoje roditelji koji se trude od jutra do večeri, ali ipak ne mogu osigurati sve što je njihovoj djeci potrebno. Postoje djeca koja žele učiti, ali moraju prekinuti školovanje. Postoje mladi koji rade tijekom praznika, odriču se svojih stvari i čekaju priliku da nastave put koji su započeli. Iza tih stvarnosti nalaze se roditelji koji žele najbolje za svoju djecu svjesni da njihova ljubav ne može uvijek riješiti sve materijalne probleme.
I sam sam tijekom života susreo ljude koji su mi pružili povjerenje, otvorili vrata i pomogli mi nastaviti dalje. Danas sam svjestan da moj put nije oblikovan samo mojim naporima, nego i dobrotom ljudi koji su mi pomogli kad mi je bilo potrebno.“
Freddy o Crkvi u Beninu i pomoći najpotrebitijima
Lijepo je bilo i svjedočanstvo Freddya, koje je izrekao nakon mise u 8 i 19 sati. Pozvao je vjernike na razmišljanje o misionarskom poslanju Crkve. Prisjetio se priče o francuskom svećeniku koji je, unatoč vijesti da mu je brat misionar preminuo od malarije u Beninu, ipak odlučio poći u misije. Tom je pričom istaknuo da misijsko poslanje traži hrabrost i spremnost poći tamo kamo nas Bog šalje, pa i onda kada to znači žrtvu. S poštovanjem se spomenuo svih misionara koji su tijekom povijesti dali život navješćujući evanđelje.
Govoreći o svojoj domovini, predstavio je Crkvu u Beninu, mladu, živu i radosnu zajednicu koja već više od 165 godina naviješta Krista. Vjernici svoju vjeru svjedoče aktivnim sudjelovanjem u životu župe i dubokim poštovanjem prema euharistiji. Prisjetio se i vlastitog iskustva iz djetinjstva kada ga je majka potaknula da se za misu prikladno odjene, podsjetivši ga tako na važnost susreta s Bogom.
Posebno je naglasio kako Crkva u Beninu nastoji biti blizu siromašnima, bolesnima, siročadi, udovicama i svima koji se nalaze u teškim životnim okolnostima. Mnoge obitelji bore se s neimaštinom, a neka djeca zbog siromaštva ne mogu nastaviti školovanje. Upravo zato Crkva nastoji biti znak nade i pomoći onima kojima je najpotrebnija.
Freddy je podijelio i svoje osobno iskustvo iz djetinjstva. Odrastao je u skromnoj obitelji kao najstarije od četvero djece. Njegov otac popravljao je šivaće strojeve, a majka prodavala drveni ugljen i rabljenu odjeću kako bi osigurali sredstva za život. Prisjetio se brojnih odricanja, dugih školskih dana bez obroka te trenutaka kada zbog neplaćene školarine nije mogao pohađati nastavu. Unatoč svim teškoćama, zahvalan je svojim roditeljima na njihovoj žrtvi, kao i Crkvi koja ga je pratila i podupirala na njegovu životnom putu.
Na kraju je izrazio zahvalnost svojim biskupima, župniku vlč. Branku te svim vjernicima župe sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu na prihvaćanju, dobroti i ljubavi koju mu iskazuju. Pozvao je okupljene da se sjete djece i obitelji u siromašnijim krajevima svijeta te da velikodušno podupiru misije, kako bi sjeme vjere, nade i ljubavi moglo nastaviti rasti. Zaključio je molitvom da Gospodin svima podari otvorena i misionarska srca.
Otvorena i misionarska srca
Na ovu se molitvu nadovezuju župnikove riječi iz homilije: „Na Misijsku nedjelju zahvaljujemo svim misionarima koji ostavljaju domovinu i odlaze naviještati Krista onima koji ga još ne poznaju. Molimo za njih i pomozimo ih svojim darom. Ali zapitajmo se i sami: Tko će biti misionar u mojoj kući, u mojoj ulici, na mom radnom mjestu, ako ne ja? Neka nas ova Misijska nedjelja potakne da budemo Kristovi svjedoci riječju, djelom i životom, kako bi po nama drugi upoznali Božju ljubav.“
