Nedjeljom Muke Gospodnje započinjemo Veliki tjedan koji svoj vrhunac ima u vazmenom trodnevlju za kojeg smo se pripremali u korizmenom vremenu, osobno i kao zajednica, sudjelujući u pobožnostima, duhovnoj obnovi, predavanjima. Sva tri euharistijska slavlja predvodio je župnik, vlč. Branko Koretić, a započinjala su blagoslovom maslinovih grančica. Slijedio je navještaj Riječi Božje i Muke Gospodnje, koju su na misi ujutro navijestili liturgijski čitači, u 10 sati pjevanjem pjevači, pod vodstvom Magdalene F., a na večernjoj misi krizmanici.
Na početku, župnik je istaknuo da nas današnje bogoslužje uči što znači biti kršćanin. Biti kršćanin nije drugo doli prihvaćati križ, simbol trpljenja i patnje, ali isto tako i simbol nade, simbol pobjede. Ruho koje Crkva nosi u korizmi i posebno u Velikom tjednu: ljubičasto je, i nije slučajno. Označava pokoru, patnju, ali još više označava nadu, pobjedu. Crveno ruho je boja mučeništva.
Na svakoj misi homilija je bila drugačija i prilagođena. U homiliji pučkog euharistijskog slavlja župnik je kazao: „Kršćanski život mora biti život nade, život pouzdanja. Današnji se čovjek osjeća slabim i nemoćnim jer je otkrio jednu strašnu istinu: čovjek se nalazi u svijetu zla, »bačen u takav svijet posve nemoćan, svijet u kojem ne rijetko gospoduje zakon mržnje, zlobe i nasilja. Evanđeoski izvještaj o muci pokazuje nam da taj proces ide nezaustavljivo, da su svi (narod, učenici, njegovi prvaci i svećenici) puni mržnje i spremni na izdaju, na pranje ruku i na pokvarenost. Traže od Pilata da im pusti na slobodu razbojnika i ubojicu, Barabu. Čak je i Petar kukavički upao u zatajivanje, kako bi se spasio te izbjegao da ga prepoznaju kao Galilejca i Isusovog učenika.
Tako je bilo Kristu, pa ipak nije pobjegao, nije se sakrio, nego je, pun pouzdanja u svojega Oca, vršio njegovu volju i podnijevši agoniju, ponižavanje, sramotu, strašnu patnju i smrt na križu na Kalvariji, stigao do uskrsnog jutra. To je ono što nisu shvatili njegovi apostoli i učenici, što i mi teško shvaćamo. I nama kao i učenicima treba vremena i prosvjetljenje Duha Svetoga. Apostoli će shvatiti tek kad na njih siđe Duh Sveti. Isus je strpljivo pustio da u njima dozori svijest o njegovu djelu.
Nadalje, dao je primjer Georga Büchnera, književnika koji je govorio o mogućnosti zaboravljanja muke i tragičnosti Velikog petka. Njegova je ideja – poziv čovjeku današnjice da razbije satove, uništi kalendare, da promatra samo cvijeće, slatke plodove, da dobro izgleda, kao moderni atleta ili kao grčki klasični kip i da kao za posljedicu takvog stava i života pronađe i jednu laganu, komotnu vjeru, u kojoj neće biti mjesta za tragediju Velikog petka. Teoretski je moguće ali takva vjera, ako doista hoće biti kršćanska, nije moguća. Vjera bez tragedije Velikog petka nije kršćanska vjera.
Župnik je kazao da je Krist zaista mogao zaustaviti sat i izmijeniti kalendar događaja, ali on to nije učinio. Naprotiv, on u agoniji Getsemanskog vrta moli: „Oče, ne moja, nego tvoja volja neka se vrši (Lk 22, 42)“. Tim riječima prihvaća sve što slijedi: izdaju, bijeg apostola, Petrovo zatajenje, mučenje, nepoštenu presudu, podmukli i izdajnički stav narodnih poglavara i svećenika, izjednačenje s razbojnicima i, konačno, najsramotniju smrt – razapinjanje na križ. I danas otkrivamo slično ponašanje nekih kršćana.
Isus, koji je sve ovo prošao, došao je ne samo radi onih koji misle da mogu zaustaviti sat i tijek vremena, nego prije svega radi siromašnih, neznatnih, nepriznatih, pritisnutih, poniženih, prezrenih, osramoćenih, krivo osuđivanih i razapetih. On ne pokušava zaustaviti sat patnje, sramote i muke, koji za mnoge neumoljivo otkucava, nego sve nas podupire da uvidimo kako i u našem životu postoji slavno ozračje Cvjetnice, ali i trodnevlje tragedije Velikog četvrtka, Velikog petka i Velike subote, trodnevlje Isusove sramote, patnje, muke i smrti, pomažući nam da ih nadiđemo i u vlastitom životu. Sa svakim od nas Isus prolazi naše križne putove i pomaže nam da s njim strpljivo i uporno nosimo naše križeve.
Župnik je pozvao vjernike da ovih svetih dana mole kako bi nam svima Isus udijelio milost rasta u vjeri u njegovo uskrsnuće. Tko ne shvaća ili ne može prihvatiti ono što Krist od nas svojih učenika traži, neka se zadubi u otajstvo njegove muke pa će On darovati svoga Duha, koji će ga prosvijetliti i u svemu poučiti.
