Nastavljajući lijepu tradiciju priprave za svetkovinu Svih svetih, župnik vlč. Branko i ove je godine inicirao trodnevnu duhovnu obnovu u župi sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu. Pod geslom „Vjerujem u život vječni…“ vjernici su se od 29. do 31. listopada 2026. okupljali na zajedničku molitvu, euharistijska slavlja, nagovore i klanjanje te produbljivali svoje promišljanje o svetosti i vječnom životu.
Prvoga i trećega dana duhovnu obnovu predvodio je p. Mijo Nikić, DI, teolog i psiholog koji u svom radu povezuje vjeru i psihologiju, posvećujući posebnu pozornost čovjekovu duhovnom i emocionalnom rastu. Autor je knjiga te voditelj Škole emocija, u kojoj sa suradnicima pomaže ljudima bolje razumjeti sebe i pronaći put prema duhovnom miru.
Na početku duhovne obnove župnik Branko srdačno je pozdravio i zaželio dobrodošlicu p. Miji, dugogodišnjem prijatelju i suradniku s kojim ga povezuje višegodišnja suradnja na raznim područjima pastoralnoga djelovanja. Istaknuo je kako svojim dolascima već godinama obogaćuje duhovni život ove župne zajednice te mu zahvalio na svemu što čini kao čovjek i svećenik. Posebno je izrazio zahvalnost za njegov odaziv i predvođenje duhovne obnove kao dragocjene priprave za nadolazeću svetkovinu Svih svetih.
Vjernici su pozvani sve dublje upoznavati Boga koji ih je stvorio za vječnost te u toj istini pronalaziti utjehu i nadu pred otajstvom smrti i rastanka najmilijih, vjerujući da je zemaljski život put prema punini života u Bogu.
Drugoga dana predvoditelj je bio p. Zvonko Vlah, DI, isusovac i dugogodišnji tajnik Papine svjetske molitvene mreže u Hrvatskoj, poznat po pučkim misijama i duhovnim vježbama koje vodi za djecu, mlade i odrasle diljem Hrvatske i inozemstva.
Tijekom tri dana obrađene su teme „Na svetost pozvani“, „Obratite se i vjerujte Evanđelju“ te „Što nas čeka poslije smrti?“, potičući okupljene na dublje promišljanje o vlastitom životu, obraćenju i kršćanskoj nadi u život vječni.
Prvi dan duhovne obnove: „Na svetost pozvani“
Prve večeri trodnevne duhovne obnove p. Mijo Nikić pozvao je okupljene vjernike da u ozračju molitve i sabranosti dublje promisle o otajstvu života, smrti i vječnosti. Istaknuo je kako su dani duhovne obnove posebno milosno vrijeme te preporučio zajednici tri nakane koje će pratiti ove dane priprave: molitvu za našu župu, župnika, časne sestre i sve župljane, osobito one koji su se udaljili od Boga; molitvu za naše obitelji, prijatelje i dobročinitelje; te naposljetku molitvu za osobne nakane, najdublje potrebe i duhovni rast svakoga vjernika.
U homiliji je p. Mijo Nikić ispričao poučnu priču o seljaku koji je pronašao jaje i stavio ga pod kvočku ne znajući da pripada orlu. Kada su se izlegli pilići, među njima se našao i mali orao koji je, odrastajući s kokošima, vjerovao da je i sam kokoš. Poput njih kljucao je po zemlji i nikada nije pokušao poletjeti jer nije znao tko je zapravo niti je vjerovao da je stvoren za let.
Polazeći od te slike, propovjednik je istaknuo kako i mnogi ljudi žive nesvjesni vlastitog dostojanstva i poziva. Zaokupljeni prolaznim brigama, materijalnim dobrima i svakodnevnim obvezama, zaboravljaju da nose besmrtnu dušu koju im je Bog darovao. Podsjetio je da je čovjekovo pravo „ja“ duhovne naravi, stvoreno za vječnost i zajedništvo s Bogom. Bog nas je stvorio kao svoju ljubljenu djecu kako bismo ga upoznali, zavoljeli i u slobodi izabrali živjeti s njime.
Govoreći o kršćanskoj nadi, kazao je da naši pokojni nisu nestali, nego nastavljaju živjeti u vječnosti te da je smrt tek privremeni rastanak. Vjernici su stoga pozvani svakodnevno rasti u vjeri, nadi i ljubavi kako bi postigli vječni život. Kako bismo sačuvali dar vjere i ustrajali na putu spasenja, Bog nam daje brojna sredstva milosti, osobito molitvu i čitanje Svetoga pisma. Po njima u nama djeluje Duh Sveti koji nas jača u borbi protiv grijeha i zla te nas vodi prema punini života u Bogu. Na kraju je podsjetio kako je svaki čovjek pozvan već sada opredijeliti se za Boga, jer jedino u njemu ljudski život nalazi svoj puni smisao i ostvarenje.
Nakon svete mise p. Mijo održao je predavanje o pozivu na svetost i životu vječnom. Biblijskim citatima i psalmima približio je vjernicima istinu o Bogu i životu na koji nas naš Stvoritelj poziva. Podsjetio je kako svetost nije povlastica malobrojnih, nego univerzalni poziv svakoga kršćanina. Istaknuo je da je zemaljski život priprava za puninu života u Bogu te da put svetosti vodi kroz život u Božjoj milosti, vjernost sakramentima, molitvu, življenje istine, opraštanje, ljubav prema bližnjemu i potpuno predanje Božjoj providnosti.
Naglasio je kako rast u svetosti započinje sviješću da smo ljubljena djeca Božja te da nas Bog, naš Otac, neizmjerno ljubi. U nastavku je predstavio nekoliko konkretnih koraka koji pomažu vjerniku na tom putu: ostati u milosti Božjoj i redovito pristupati sakramentu pomirenja, nastojati biti dobar čovjek i činiti dobro drugima, živjeti u istini, njegovati mir s Bogom i ljudima, čuvati unutarnju slobodu od raznih navezanosti, slijediti glas savjesti te imati hrabrosti oprostiti i zatražiti oproštenje. Posebno je istaknuo važnost vjere i povjerenja u Boga te predanja vlastitoga života Božjoj providnosti. Zaključio je kako je srž kršćanskoga života ljubav prema Bogu iznad svega i ljubav prema bližnjemu, jer su u toj zapovijedi sažete sve druge Božje zapovijedi.
Drugi dan duhovne obnove:
Drugoga dana trodnevne duhovne obnove tema je bila Isusova poruka: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Velik broj vjernika ponovno se okupio otvorena srca na ovu duhovnu pripravu. Svetu misu i euharistijsko klanjanje predvodio je p. Zvonko Vlah, DI, koji je zajedno sa župnikom vlč. Brankom prije misnoga slavlja bio na raspolaganju vjernicima za sakrament pomirenja.
U uvodnom dijelu mise p. Zvonko ispričao je zgodu o dječaku koji je na pitanje vjeroučitelja tko su sveci odgovorio da su to ljudi kroz koje isijava sunce. Pojasnio je kako je za kršćane to sunce sam Bog, naš Spasitelj, te pozvao vjernike da se zapitaju zrače li i oni Božjom dobrotom, toplinom i ljubavlju te jesu li njihovi životi odraz Kristove prisutnosti među ljudima.
U homiliji o Isusovim riječima: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“, istaknuo je kako je riječ o trajnom pozivu svakom čovjeku da iz dana u dan otvorena srca slijedi Krista. Za Boga se potrebno uvijek iznova odlučivati, s pouzdanjem u njegovu blizinu i pomoć, jer Gospodin nikada ne napušta one koji mu ostaju vjerni. Obraćenje ne znači samo promjenu izvanjskih navika, nego ponajprije promjenu srca. To može biti promjena načina razmišljanja, veća ljubav prema bližnjima, spremnost na praštanje ili nastojanje da budemo bolji jedni prema drugima. Takva preobrazba nije moguća bez Božje milosti, koja djeluje u čovjekovu životu kada joj se otvori. Podsjetio je i da je Bog svakome udijelio različite darove i talente te da smo pozvani koristiti ih ne samo za vlastito dobro, nego i na korist drugih ljudi.
Tumačeći drugi dio Isusova poziva, „vjerujte Evanđelju“, istaknuo je kako nas evanđelje poziva na život u istini, ljubavi, milosrđu i opraštanju. U čitanju Poslanice Filipljanima, vjernik je pozvan rasti u vjeri i ljubavi kako bi mogao razlikovati dobro od zla, prihvaćati dobro i odbacivati ono što ga udaljava od Boga. Kršćani su pozvani biti Kristovo svjetlo u svijetu te svojim životom svjedočiti vjeru koja se ne zaustavlja na izvanjskoj pobožnosti, nego donosi promjenu srca i života.
Nadahnutu homiliju p. Zvonko završio je mislima Majke Terezije koja je govorila da grijeh ima pet prstiju; dva prsta zli stavlja čovjeku na oči da ne vidi što je dobro, a što zlo; druga dva prsta stavlja čovjeku na uši savjesti da ne čuje dobro ili zaboravi što je čuo od Božje riječi; peti prst stavlja nam na usta da nemamo hrabrosti priznati što smo sagriješili, da nam bude oprošteno i da budemo oslobođeni.
Nasuprot tih pet prstiju, sv. Ivan Pavao II. stavlja pred nas pet prstiju koji nas vode evanđeoskim načinom života, sažetim u riječima: „To si ti meni učinio.“ Te riječi proizlaze iz Isusove poruke: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40). Time je želio pokazati da se istinski kršćanski život ostvaruje u djelima ljubavi, milosrđa i služenja bližnjima, u kojima prepoznajemo samoga Krista.
Nakon svete mise uslijedilo je svečano euharistijsko klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U ozračju sabranosti i molitve vjernici su Gospodinu povjerili sebe i svoje obitelji, potrebe župne zajednice, Grad Ivanić-Grad te cijelu hrvatsku domovinu, moleći za Božji blagoslov, mir i ustrajnost u vjeri.
Treći dan duhovne obnove u Župi sv. Petra apostola: „Što nas čeka poslije smrti“
Treći i ujedno posljednji dan duhovne obnove, održane u župi sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu uoči svetkovine Svih svetih, započeo je misnim slavljem koje je predvodio p. Mijo Nikić. Središnja tema posljednjega dana bila je „Što nas čeka poslije smrti?“, tema koja nas osobito potiče na razmišljanje upravo uoči svetkovine Svih svetih.
Na početku misnoga slavlja p. Mijo podsjetio je vjernike na tri posebne nakane koje smo željeli nositi kroz ovu duhovnu obnovu.
U propovijedi p. Mijo je govorio o ulozi i značenju Crkve u životu svakoga vjernika, istaknuvši njezinu povezanost s djelovanjem svih triju božanskih osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga. Crkva nije samo mjesto na koje dolazimo nedjeljom na svetu misu, nego mnogo više od toga. Ona je prostor Božje prisutnosti, zajedništva i duhovnoga rasta, ali i put kojim nas Bog vodi prema konačnom cilju – vječnom spasenju.
Trostruko je značenje Crkve. Najprije ju promatramo kao građevinu, kao sveti prostor u kojem se okupljamo na molitvu i slavljenje Boga, a osobito kao mjesto u kojem je Isus Krist stvarno prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Euharistija je središte našega kršćanskoga života, izvor snage i milosti te susret sa živim Kristom koji nam se daruje.
Drugo značenje Crkve jest zajednica vjernika – svi mi koji smo po krštenju postali članovi Kristova tijela. Crkva je zajedništvo onih koji vjeruju, mole, slave Boga i međusobno se podupiru na putu vjere. P. Mijo slikovito je približio Crkvu kao lađu koja nas vodi prema luci spasenja. Na tom putovanju nismo sami: Krist je naš vođa, a zajedništvo Crkve pruža nam oslonac i sigurnost u životnim olujama, kušnjama i izazovima. Upravo zato važno je ostati povezan s Crkvom, sudjelovati u njezinu životu i biti jedni drugima podrška.
Treće, i vrlo osobno značenje Crkve odnosi se na svakoga od nas pojedinačno. Pozivajući se na riječi svetoga Pavla, p. Mijo podsjetio je kako je svaki čovjek pozvan biti hram Duha Svetoga. Bog želi prebivati u nama, u našim srcima i životima, a mi smo pozvani čuvati taj unutarnji hram, njegovati svoju dušu i truditi se oko svetosti. Kada živimo u Božjoj milosti, otvaramo svoje srce njegovoj prisutnosti i dopuštamo mu da djeluje u nama. Nasuprot tome, grijeh narušava našu povezanost s Bogom i ranjava hram Duha Svetoga koji smo pozvani biti.
Stoga je velika važnost sakramenata, po kojima primamo Božju milost i darove Duha Svetoga. Oni nisu tek obredi, nego živi susreti s Bogom koji nas jačaju, obnavljaju i osposobljavaju za kršćanski život. Po njima nas Bog prati na našem životnom putu, daje nam snagu da se odupremo zlu, ustrajemo u vjeri i ostanemo vjerni njegovoj ljubavi.
Ovo promišljanje pozvalo nas je da se zapitamo kakav je naš odnos prema Crkvi – ne samo prema crkvi kao građevini u koju ulazimo, nego prema zajednici kojoj pripadamo i prema vlastitom životu u kojem smo pozvani biti Božje prebivalište.
Predavanje:
Nakon misnoga slavlja i promišljanja o ulozi Crkve u životu vjernika uslijedilo je predavanje na temu „Što nas čeka poslije smrti“, tijekom kojega je p. Mijo Nikić otvorio jedno od najdubljih pitanja ljudskoga postojanja – pitanje smrti, besmrtnosti duše i vječnoga života.
Polazeći od kršćanske vjere, p. Mijo je kazao kako naša vječnost uvelike ovisi o načinu na koji živimo svoj zemaljski život, koji završava smrću. Iako se čovjek često boji smrti i doživljava je kao nešto teško i neizvjesno, ona je sastavni dio ljudskoga postojanja. Bog nas, naime, nije stvorio samo za ovaj prolazni zemaljski život, nego za vječnost. Smrt zato nema posljednju riječ. Čovjekova je duša besmrtna i nakon smrti nastavlja svoj život pred Bogom.
Kao snažno uporište kršćanske nade p. Mijo podsjetio je na Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“ (Iv 11,25). Upravo te riječi svjedoče da smrt za čovjeka koji vjeruje u Krista nije konačni nestanak, nego prijelaz u novi život. Krist je svojom smrću i uskrsnućem pobijedio smrt i otvorio nam put prema vječnom zajedništvu s Bogom.
Govoreći o trenutku smrti, istaknuo je ozbiljnost i važnost čovjekova konačnog opredjeljenja za Boga ili protiv Boga. Smrt je trenutak u kojem nas Bog poziva k sebi, a naš život na zemlji vrijeme je u kojem slobodno odgovaramo na njegov poziv, prihvaćamo njegovu ljubav ili je odbacujemo. Posebno je upozorio na činjenicu da nakon smrti više nema mogućnosti za kajanje i promjenu životnoga opredjeljenja. Zato je važno ne odgađati obraćenje, pomirenje s Bogom i odluku da ćemo živjeti u njegovoj milosti. Važno je redovito pristupati sakramentu ispovijedi, iskreno se kajati, ostavljati grijehe i truditi se pred Boga doći neopterećena srca i čiste duše. Život u Božjoj milosti temelj je naše nade u vječno spasenje.
Sakrament bolesničkoga pomazanja je nazvao pravim blagom Crkve. Riječ je o sakramentu ozdravljenja i duhovnoga jačanja, koji bolesniku donosi Božju milost, utjehu i snagu u bolesti i životnim kušnjama. Njegova je svrha, među ostalim, osnažiti čovjeka da se odupre zlu, da u patnji ne izgubi vjeru i da se s pouzdanjem prepusti Božjoj volji. Ne smije se shvaćati samo kao sakrament koji se prima u posljednjim trenucima života, nego kao dragocjena Božja pomoć svakom ozbiljno bolesnom vjerniku. Bog ne želi da itko propadne i završi u paklu.
Posebno zanimljivo bilo je promišljanje o čistilištu i mogućnosti da već tijekom zemaljskoga života, uz Božju milost, prolazimo kroz svojevrsno pročišćenje. Naime, patnja, teškoće i životni križevi mogu postati put duhovnoga rasta i sazrijevanja ako ih prihvaćamo s vjerom i strpljivošću te sjedinjujemo s Kristovom patnjom. Kada strpljivo nosimo svoj križ, kada se odričemo sebičnosti, dijelimo svoja dobra s drugima, ljubimo bližnje i pomažemo siromašnima i potrebitima, tada naš život postaje djelotvorno svjedočanstvo vjere i ljubavi. Takva djela ljubavi i milosrđa pomažu nam rasti u svetosti i već ovdje se pripravljati za susret s Bogom.
P. Mijo podsjetio je kako ne bismo trebali čekati vječnost da bismo počeli živjeti za Boga. Raj je cilj za koji smo stvoreni, ali se za njega pripremamo već sada, svojim odlukama, djelima i odnosom prema ljudima koje susrećemo. Bog nas je zamislio za nebo i želi da budemo s njim u punini ljubavi. Ljepotu neba i puninu radosti koju nam Bog pripravlja ne možemo ni zamisliti.
Na kraju predavanja p. Mijo uputio je vjernicima konkretne preporuke i savjete kako živjeti na ovom svijetu da bismo jednoga dana mogli prispjeti u nebesku domovinu. Pozvao je na redovitu molitvu, sudjelovanje u sakramentalnom životu Crkve, osobito u euharistiji i ispovijedi, te da ne odgađamo pomirenje s Bogom i ljudima te da se svakodnevno trudimo činiti dobro. Važno je čuvati svoju dušu, živjeti u Božjoj milosti, opraštati, ljubiti, pomagati potrebitima i strpljivo nositi životne križeve, sjedinjujući ih s Kristovim križem. Zemaljski život prolazi, ali ljubav koju živimo i dobro koje činimo imaju vječnu vrijednost. Ne trebamo se bojati smrti ako svoj život gradimo na Kristu i nastojimo ostati u njegovoj ljubavi. Smrt nema posljednju riječ – posljednju riječ ima Bog, a njegova je riječ život.
Treći dan duhovne obnove kao i protekli potaknuli su sve na ozbiljnije promišljanje o vlastitom životu, o odnosu s Bogom i bližnjima te o vječnosti za koju smo stvoreni. Uoči svetkovine Svih svetih i Dušnoga dana pozvani smo s posebnom zahvalnošću i ljubavlju sjetiti se svih onih koji su bili dio naših života, a koje je Gospodin pozvao k sebi. Njihov odlazak ostavlja prazninu, ali vjera u uskrsnuće daje nam nadu da smrt nije kraj.
Zahvalni smo p. Miji Nikiću i p. Zvonku Vlahu na predvođenju duhovne obnove, njihovim promišljanjima i poticajima u danima u kojima smo mogli, zastavši u užurbanosti svakodnevice, promišljati o svom odnosu s Bogom te obnoviti ljubav, vjeru i nadu u vječni život. Hvala župniku Branku na ovoj mogućnosti priprave te na njegovoj želji, trudu i zauzetosti da ova župna zajednica raste u zdravoj vjeri i napreduje na putu svetosti.
Neka plodovi ovih duhovnih dana donesu obilan rod u našim svakodnevnim odlukama, odnosima i djelima. Neka nas Gospodin osnaži da budemo ljudi vjere i nade, da čuvamo dar Božje milosti i svojim životom svjedočimo Kristovu ljubav.
