Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Siniša Glavašević
Vukovar danas svijetli, svijetli svojom hrabrošću, ponosom, žrtvom, ljubavlju prema Bogu i domovini.
Svijetli u srcima svih Hrvata! Vukovar je svijetlo svima koji se nalaze u mraku zla, mržnje, rata. Svijetli u gradovima Lijepe naše osobito 17. i 18. studenoga kada se sjećamo žrtve Vukovara i Škabrnje, žrtava Domovinskog rata. Tih dana svijetlio je i u Ivanić-Gradu kada je obilježen Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata te žrtvu Vukovara i Škabrnje.
17. studenog 2025., u Ivanić-Gradu održan je tradicionalni hod sjećanja – Put svjetlosti. Dostojanstvena kolona u kojoj su sudjelovali građani, branitelji, članovi udruga i predstavnici grada kretala se od Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima do Vukovarske ulice gdje su postavljeni lampioni. Stotine lampiona koji su osvijetlili ulice, tiho su svjetlošću i toplinom plamena svjedočili o zajedništvu, pijetetu i nezaboravnom poštovanju i zahvalnosti prema svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima, kao i žrtvama Domovinskog rata.
Na početku okupljanja kod spomenika, župnik vlč. Branko izrekao je molitvu za sve poginule i nestale u domovinskom ratu, za njihove obitelji i bližnje, branitelje, za domovinu i sve prisutne. Draga braćo i sestre dok stojimo pred spomenicima naših branitelja dok palimo svijeće i šetamo kolonom sjećanja budimo svjesni da nije riječ samo o prošlosti to je i trenutak u kojem se susreću boli i nada. Bol zbog žrtve ali nada da ćemo iz žrtve izvući lekciju i nadahnuće. Molimo Gospodina da nas ojača u vjeri, da nam daruje vid da razumijemo dubinu njihove žrtve, da nas vodi u budućnost koja počiva na pomirenju pravdi i ljubavi prema domovini.
Nakon Puta svijetlosti, u dvorani Pučkog otvorenog učilišta, slavljena je svečana misa, a slavlje je pjevanjem uzveličao Mješoviti župni zbor pod vodstvom Magdalene Ferenčine. Župnik je u nadahnutoj homiliji povezao biblijska čitanja dana o Makabejcima s našim danima u kojima se sjećamo žrtava Domovinskog rata i žrtve Vukovara i Škabrnje. U toj povijesnoj biblijskoj knjizi nalazi se priča o kralju Antiohu Epifanu koji pokušava izraelskom narodu nametnuti svoju volju, ideologiju, potisnuti vjerski identitet naroda. Ova povijesna situacija u kojoj kralj Antioh zabranjuje Židovima obrezanje, ukida židovske vjerske zakone, oskvrnjuje Hram u Jeruzalemu postavljajući svoje poganske oltare te kažnjava sve one koji su vjerni Zakonu dovodi do pobune. Čitamo nadalje o svećeniku Matatiji koji budi narod, o izraelskom najslavnijem vođi Judi Makabejcu. On je hrabar, odlučan, vojno sposoban te pod njegovim vodstvom Izarealci pobjeđuju neprijateljske vojske te ponovno posvećuju Hram. Tu borbu nastavljaju braća Jonatan i Šimun. Glavna tema ove knjige je izraelski narod koji radije prihvaća smrt nego izdaju svoje vjere. Domovinski rat bio je vrlo stvarna kušnja identiteta: politička, kulturna, duhovna. Branitelji nisu samo štitili zemlju nego i hrvatski identitet, dostojanstvo, pravo na miran život. Često su bili pod pritiskom, u neizvjesnosti, suočeni, boli. Ipak mnogi nisu odustali, znali su za čim teže, za što se zalažu ne samo vojno, već ljudski i moralno. Kao zajednica, kao vjernici danas, u trenutku sjećanja trebamo se aktivno sjećati, obnoviti naše sjećanje u molitvi, susretima, u pričama, posebno onih koji su preživjeli rat, koji su izgubili svoje najmilije. Potrebno je moliti za mir i pomirenje, Žrtve domovinskog rata zaslužuju našu molitvu. Molimo Boga da utješi obitelj, da iscijeli rane i podari snagu svima onima koji rade na pomirenju. Pozvani smo nositi vjeru i nadu u svijet. Lampioni i svijetlo koje nosimo ne smije biti simbolično-mi možemo biti glas nade i konkretno svijetliti u svojim obiteljima, zajednicama, gradu. Pozvani smo graditi mir-žrtve su veliki ulog, a mir se ne događa automatski. Potrebna je dugoročna predanost: izgrađivati odnose, njegovati poštovanje i dostojanstvo svake osobe, kazao je župnik.
Na sam dan, 18. studenog misa se slavila u župnoj dvorani sv. Josipa. Razlamajući Riječ Božju, župnik je je kazao kako su mnogi branitelji poput starca Elezara rekli: Neću iznevjeriti ono što jesam. U ratu, teškim i tamnim vremenima, molitva je unosila svijetlo i nadu. I danas osjećamo kako se uz sjećanje vraća molitva. Isus kao i Zakeju govori i nama: Danas mi je biti u tvojoj kući. Želi biti u kući našeg naroda, u kući koja ima rane, sjećanje, boli. U kući gdje još ima nepravdi, nezacijeljenih rana, trauma koje se prenose. Isus dolazi ne da bi osudio nego da bi ozdravio. Nijedna rana nije prevelika za Božje milosrđe. To je utjeha za sve koji su izgubili svoje najmilije i nose teret sjećanja. Kao što je kršćanski narod rastao na krvi mučenika i hrvatski narod nosi biljeg žrtve vlastitih mučenika Domovine. Žrtva nije kraj, nego početak, po žrtvi se rađa sloboda, po vjernosti se obnavlja narod, po predanju gradi budućnost. Riječ Božja nas uči da se sjećamo kako bismo bili zahvalni, tražili pravdu, gradili mir, ostali vjerni istini, i nikada dopustili da se žrtva umanji ili zaboravi, zaključio je u homiliji župnik te još jednom pozvao na molitvu. Molimo za branitelje, za sve poginule nestale i ranjene. Molimo za Vukovar i Škabrnju, za sve majke, očeve, djecu, za sve čije su suze skrivene ali Bogu vidljive. Molimo da žrtva ne postane kamen spoticanja nego temelj pomirenja molimo, da nas Petar i Pavao nauče hrabrosti u vjeri, a Eleazar hrabrosti u istini. Molimo da Krist koji je ušao Zakejevu kuću, uđe u našu povijest, u naše zajedništvo, u naše rane i da nam donese spasenje. Vječna slava svim žrtvama, a nama mir, snaga i vjernost.
Dragi Siniša, Vukovar iz mraka iznio si Ti! Iznijeli su ga branitelji, bolesni i stari, djeca i mladi, očevi i majke koju nisu pred zlom pokleknuli, izgubili nadu, pali u očaj, iznijeli su ga oni čija je žrtva obasjala cijelu Hrvatsku i svijet. Iznijelo ga je iz tame hrabro hrvatsko srce i danas i uvijek će tako biti jer kuca: neka se nikada ne zaboravi…!
