Svjetski dan misija – Misijska nedjelja – obilježava se predzadnje nedjelje u listopadu, a utemeljio ju je papa Pio XI. 1926. godine. Cilj obilježavanja ovoga dana može se sažeti u želju za naviještanjem Radosne vijesti u područjima koja ne poznaju Kristov nauk i trpe veliku materijalnu neimaštinu te nastojanje oko financijske, molitvene i svake druge potpore ljudima u takvim misijskim dijelovima svijeta. Geslo Svjetskog dana misija u ovoj jubilejskoj godini 2025., je Misionari nade među narodima, a podsjeća na temeljni poziv da kršćani, hodeći Kristovim stopama, budu glasnici i graditelji nade. Kao kršćani svi smo pozvani biti misionari, biti svjedoci Božje spasenjske ljubavi prema svakomu čovjeku.
U župi sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu stari i mladi dajući sve od sebe, zdušno su se pripremali za obilježavanje ovoga dana. Biseri Očeva milosrđa s časnom su izradili kuću koja je podsjećala na kuće u misijama, te je bila postavljena u dvorani gdje su se slavile mise.
Poslanici Milosrđa ispekli su kolače i spakirali ih kako bi ih vjernici mogli uzeti i dati prilog za misije. Također, s časnom su pripremili kartice s imenima svih hrvatskih misionara i misionarki na kojima su se nalazile njihove fotografije, osnovni podatci kao i mjesto misionarskog djelovanja. S kolačima ili bez njih svaki je vjernik mogao uzeti jednu karticu te se pomoliti za određenog misionara ili misionarku, koji djeluju širom svijeta. Tijekom svih euharistijskih slavlja prije homilije bio je prikazan kratki film o životu u Africi. Nakon filma, u nadahnutoj i pojedinom misnom slavlju prilagođenoj homiliji, župnik je lomio Božju Riječ i govorio o smislu i značenju misijskog dana i djelovanja misionara, onih koji iz ljubavi prema Kristu idu k najpotrebnijima kako bi im navijestili Radosnu vijest – evanđelje.
Crkva nas poziva da otvorimo srce za „misiju“ – ne samo onu daleku, nego i onu koja počinje u našem domu, u našoj župi, u zajednici. Danas slušamo Božju riječ koja nas potiče da ne držimo vjeru samo za sebe, nego da ju dijelimo – hrabro, postojano, s nadom.
U prvom čitanju vidimo kako Izraelci bivaju napadnuti. Mojsije stoji na vrhu brda, drži ruke prema nebu, a Aron i Hur mu pomažu. Dok god ruke su uzdignute, Izrael pobjeđuje. Kad padnu, Amalek jača. Konačno, Izraelski narod odnosi pobjedu. Molitva, oslonac jednih na druge i zajedništvo donose pobjedu – i u ratovanju, i u širenju vjere. Nitko ne može sam. Misija ne uspijeva u izolaciji. Tamo gdje jedan posustaje, drugi podiže ruke. Tamo gdje vjera slabi, druga osoba donosi potporu.
Ne smijemo misliti da je evangelizacija stvar samo pastira ili misionara – svi smo pozvani. Ali da bismo bili misionari, trebamo jedni druge – molitvom, potporom, ohrabrenjem. U psalmu 121. Psalmist moli: „Kad gledam gore planine, odakle će doći pomoć? Pomoć mi dolazi od Gospodina, stvoritelja neba i zemlje.“ Gospodina je čuvar, štit, pomoć. Psalmi uče da Gospodin ne spava, ne umara se, On nas čuva, čuva našu dušu, naše korake, našu misiju – poslanje. Božanska prisutnost je temelj naše sigurnosti. U misiji-poslanju – posebno u našim slabostima – ne ovisi sve o nama samima: Bog je Onaj koji nadzire, usmjerava, štiti. Mi pak moramo povjerovati i nastaviti hoditi.
U Drugom čitanju sv. Pavao potiče Timoteja da ostane čvrst u onome što je naučio i uvjeren u što je vjerovao – te da propovijeda riječ, neovisno vremenu i nevolji. Vjera nije privremena avantura; nije nešto što koristimo samo kad je „pogodno“ – nego u svakoj prigodi, u radosti i u križu, u veselju i u patnji. Misija zahtijeva stalnost, zauzetost i hrabrost – znati govoriti i u dobrom i u nesigurnom trenutku. Ne smije se zatvarati uši pred suprotstavljanjem, povlačiti se pred neprihvaćanjem – već ostati vjeran glasnik Evanđelja.
Evanđelist Luka u evanđeoskom izvještaju govori o udovici koja neumorno moli nepravednog suca dok joj ne udovolji. Isus zaključuje: ako ravnodušni sudac usliši upornu molbu, koliko će više Bog, pravedni Otac, koji sluša svoje izabranike? Ne smijemo posustati u molitvi, niti izgubiti povjerenje. Misija – poslanje se ne događa samo po sebi ne ide „na autopilotu“- treba upornost, dosljednost, molitva zagovora i vjera da Bog „na vrijeme“ intervenira. Isus nas hrabri da molimo: i da ne odustanemo – jer Bog nije ravnodušan. Bog pomaže i krijepi svoje. Zahvalni Gospodinu na svemu što jesmo i imamo pozvani smo dopustiti mu da učvrsti i ražari naša srca kako bismo bili misionari ondje gdje jesmo; u svojoj obitelji, radnom mjestu, u susretima s bližnjima.
Neka Gospodin bude jakost, pomoć i zaštita svim misionarima i misionarkama u svijetu, a njihova ljubav i požrtvovnost nama primjer u življenju vjere i svoga poslanja. Neka blagoslovi sve one koji su na bilo koji način, darom i molitvom pomogli i postali podupiratelji misijskog djelovanja Crkve, suradnici misionara i misionarki u svijetu.
