U nedjelju, 12. listopada, na euharistijskim slavljima, koje je predslavio župnik, vlč. Branko Koretić, vjernici župe sv. Petra apostola proslavili su Dan zahvalnosti za Božja dobročinstva, koji se u cijeloj Crkvi tradicionalno obilježava na drugu nedjelju u listopadu. Župnik je naglasio važnost zahvalne nedjelje. Pozvani smo zahvaljivati Bogu za sve, daru života, za plodove zemlje, za Božja dobročinstva, za kruh tako potreban svakom čovjeku napose na Kruhu života – Tijelu Kristovu kojega nam Bog velikodušno daje u svakoj svetoj misi.
Uputio je riječ roditeljima koji su donijeli svoju djecu na krštenje. Zahvalnost na daru života svoje djece kojeg su primili pokazat će suradnjom s Gospodinom, raspirujući u njima dar vjere i milosti djece Božje. Kako naše obitelji i djeca znaju zahvaliti Gospodinu očituje se po sudjelovanju na euharistijskom – nedjeljnom slavlju. sv. Augustin je to pojasnio: „Svetost nedjelje je znak zahvalnosti i odanosti čovjeka prema dobroti Stvoritelja i njegove brige za sve stvoreno, a posebno za čovjeka vjernika. Zato je Bog zapisao na ploče Zakona ono što ljudi nisu umjeli čitati u svojim srcima“.
Vjernik je pozvan prije svega ne pomiješati slavlje nedjelje, koja treba biti istinsko posvećivanje dana Gospodnjega s pukim “krajem tjedna”, u smislu vremena ispraznog odmora ili bijega od stvarnosti. Ivan Pavao II ovako je govorio: “Ne bojte se dati svoje vrijeme Kristu! Da, otvorimo Kristu naše vrijeme, kako bi ga on mogao rasvijetliti i usmjeriti. On pozna tajnu vremena i tajnu vječnosti i predaje nam ‘svoj dan’ kao uvijek novi dar svoje ljubavi. Ponovno otkrivanje ovog dana znači dati konkretan odgovor na intimne i istinske čežnje svakog ljudskog bića. Vrijeme darovano Kristu nije nikad izgubljeno vrijeme, već dobiveno vrijeme za duboko očovječenje naših odnosa i našeg života.” Vjernik je pozvan na izvor zahvalnosti – prvi oltar: na oltar Euharistije, na kojem se Krist predaje da može prijeći iz smrti u život. Drugi oltar u životu katolika, vjernika je stol kršćanske obitelji; na njemu kršćani – to je dužnost koja se ne može zapustiti – blagoslivljaju Gospodina, zahvaljuju Mu za kruh, za vino, za hranu koju im je On dao. Bog je onaj koji daje da raste sve, u hrani pokazuje svoje milosrđe, svoju ljubav za nas. Nedjelja je Dan Gospodnji i dan obitelji, kazao je vlč. Branko.
Na euharistijskom slavlju prvopričesnici su malim dijalogom sve podsjetili na značenje riječi Hvala i protumačili smisao obreda prinosa darova u misi. Sami prinoseći darove: kruh, svijeću, Bibliju i loptu, u molitvama su izrazili zahvalnost Bogu za Njegovo Tijelo, Riječ, ljubav radost i igru u životu. Tijekom mise u 19 sati krizmanici su pročitali molitvu vjernika koju su za ovu prigodu pripremili s vjeroučiteljima, te zahvalnu meditaciju nakon pričesti koju su sami sastavili.
Gospodine, biti u tebi, to je sve. To je savršenstvo, to je spas. Tjelesne oči zatvoriti, oči srca otvoriti i uroniti u tvoju prisutnost. Sabrat ću sebe i svoje rastresenosti i povjeriti se tebi. Sebe stavljam u te kao u veliku ruku. Nije mi potrebno govoriti da me ti čuješ. Ne treba mi brojati čega nemam, čega se bojim, što me iritira…. Gospodine, u ovom trenutku želim Ti reći hvala. Cijelo moje biće treperi od radosti kad se sjetim koliko me voliš. Poput onog jednog ozdravljenog vraćam se tebi i govorim Ti: Gospodine i Bože moj, zahvaljujem za život koji si mi darovao i sve sposobnosti koje imam. Po njima mogu dobro učiti, baviti se sportom, igrati se i stvarati, pjevati, svirati, glumiti, osjećati, voljeti, vjerovati i moliti.
Zahvaljujem Ti za obitelj koja je uvijek tu za mene, uz koju se smijem, plačem, ljutim, molim, veselim, a koju si ti stvorio s toliko ljubavi. Hvala za bake i djedove, bratiće i sestrične – svu rodbinu s kojom se učim zajedništvu i koja me potiče da se s tobom zbližim.
Zahvaljujem Ti za zdravlje, moje zdravlje, zdravlje moje obitelji i prijatelja koji mi daruješ svakog dana. I za bolest koja me podsjeti da je zdravlje dar od Tebe, Boga Stvoritelja.
Zahvaljujem za svoju školu i učitelje. Školu iz koje svakodnevno nosim uspomene, učim i upoznajem ljude. Za učitelje koji me svaki dan uče, ali i čine moje dane zanimljivima.
Hvala Ti za prijatelje u koje mogu imati povjerenja i koji me čine sretnim.
Hvala Ti što se mogu pouzdati u Tvoju ljubav kada mi je teško…za svaki korak prema mom odraslom životu.
Hvala Ti Gospodine na svemu što sam zaboravila, za svaku malu stvar, za svakog prolaznika, svaki udah zraka i gutljaj vode.
Hvala ti za samoću, za rad, za brige, za strahove, za teškoće i suze. I za sve što me približavalo tebi. I za ovaj susret u euharistiji, za Tijelo Tvoje koji život vječni znači.
Gospodine što mogu Ti dati, čime uzvratiti, o Ti Preuzvišeni, Stvoritelju, Moćni Bože, Prijatelju, naš Spasitelju- hvala Ti.
Zaista, kako se duboko urezuju u naša srca i kako su istinite riječi svećenika upućene našem Bogu, Gospodaru neba i zemlje:: „Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja.
