Posljednji ispraćaj Barice Koretić, majke župnika, vlč. Branka Koretića

Posljednji ispraćaj Barice Koretić, majke župnika, vlč. Branka Koretića

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. (Iv 11, 25)

„S vjerom u Uskrsnuloga Gospodina i milošću Božjom proživljavamo ove svete trenutke privremenog rastanka i prijelaza naše mame Barice u Očev dom, kojem se toliko radovala. Ta vjera ispunja nas nadom, utjehom i mirom.“

Ove riječi su iz govora, župnika, vlč. Branka Koretića koje su se duboko utisnule u sjećanje i srca vjernika župe sv. Petra apostola i svih prisutnih na posljednjem ispraćaju župnikove majke, Barice Koretić.

U nedjelju, na blagdan Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 2025., Gospodin je pozvao k sebi Baricu Koretić, rođenu 25. rujna 1936. u Popovcu-Kalnik. Okružena djecom, snahom, zetom, unucima, praunucima tiho i mirno preselila se u vječnost: majka dvojice sinova svećenika. Taj veliki Božji dar i milost ne samo njoj i njezinoj obitelji, već i cijeloj Crkvi očitovao se na sprovodu i misi zadušnici u utorak 16. rujna 2025., u dostojanstvenom prisustvu i vjerničkom sudioništvu: djece, snahe, zeta, unuka, praunuka od odraslih do najmlađih, dvojice biskupa, 50-ak i više svećenika, do tisuću vjernika. Zaista, u ovoj dragoj pokojnici pokazao se istinitim i životnim Marijin Veliča: Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne….

Veličinu njezine ljubavi i dobrote, koliko je po primljenim Božjim darovima i milostima bila primjer, radost i nadahnuće, te značaj njezinog zemaljskog života i vrijednosti koje je utkala u živote najmilijih, najbolje poznaju njezini najbliži i oni koji su je imali priliku bar malo upoznati. Mnogi su dionici ovih darova i milosti po daru svećeništva kojeg primaju po župniku Branku i vlč. Vilimu. Stoga su svoju blizinu i zahvalnost u trenutcima ispraćaja drage majke Barice, iskazali molitvom, sudioništvom, i prisutnošću te unatoč kišnom vremenu mnogobrojnošću.

Sprovod je predvodio bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, a misu zadušnicu nakon sprovoda sisački biskup Vlado Košić. Sudjelovalo je oko tisuću vjernika, pedesetak svećenika iz Sisačke, Bjelovarsko-križevačke i Varaždinske biskupije, te redovnice i redovnici. Veliki autobus na kat s 80 vjernika iz župe sv. Petra apostola, uz mnogobrojne koji su došli samostalnim prijevozom odali su ovim načinom Župniku i obitelji poštovanje i zahvalnost. Nazočili su vjernici iz župe pohoda BDM-Sisak, gdje je vlč. Branko bio nekoć župnik te mnogobrojni vjernici iz mjesta i različitih krajeva Hrvatske, te vjernici iz Njemačke, iz hrvatskih katoličkih misija biskupije Rottenburg-Stuttgart, gdje je vlč. Vilim Koretić voditelj.

Na sprovodnom obredu biskup Huzjak uputio je nekoliko riječi podsjetivši na riječi sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima: „Po jednom čovjeku, Adamu, došla je smrt, a po drugom, Isusu, došao je život“ (usp. Rim 5,17-21).  Majka Barica se načinom svoga života opredijelila za vječni život i Gospodina kojemu je vjerovala i povjerila svoj bitak. O njezinom dobrom, uzornom i vjerničkom životu, na grobu, riječ oproštaja uputio je kalnički župnik Zlatko Lepčić.

U misi zadušnici, tijekom homilije biskup Košić izrazio je sućut sinovima pokojnice – svećenicima Vilimu i Branku, te Stjepanu i kćeri Marini s obiteljima, unucima i praunucima. Prenio je i izraze sućuti kardinala Josipa Bozanića. Podsjetio je da je pokojna Barica bila redovita na nedjeljnim misama i primala Tijelo Kristovo, „o kojem Gospodin kaže: ‘Tko blaguje Tijelo moje, ima život vječni’.“

Govoreći o njezinu životu, biskup je istaknuo kako je „Barica već na zemlji živjela vječnost, radovala se svojoj djeci i unucima, bila revna u molitvi i svjedočila svoju vjeru životom.“ Iznio je i anegdotu, koju je doživio to jutro jučer izlazeći iz ljekarne u Sisku, kada ga je dočekala jedna gospođa i pitala, zašto se ona mora toliko žrtvovati za muža, djecu, unuke, dok današnji psiholozi govore da svatko sebi mora biti na prvom mjestu? Danas je na djelu civilizacija sebičnosti, a hrabri svjedoče drugačije. Odgovorio joj je da je žrtva, kolikogod teška i lijepa i da ispunja zadovoljstvom kada se čini iz ljubavi. Poput kršćanskih majki, koje se neprestano žrtvuju i pokojna Barica se neprestano žrtvovala za svoje najbliže, i to po riječi samog Gospodina Isusa koji je i sam pokazao da je žrtva za druge spasonosna“, kazao je biskup Košić.

Osobito topao i dojmljiv govor bio je upućen od njezinog najmlađeg djeteta, župnika vlč. Branka Koretića. Sljedećim riječima obratio se prisutnima:

S vjerom u Uskrsnulog Krista javili smo svim rođacima, prijateljima i znancima vijest da je naša draga majka, svekrva, baka, i prabaka krijepljen sakramentima blago u Gospodinu preminula u nedjelju, na blagdan Uzvišenja sv. Križa.

Draga rodbino, prijatelji i svi koji ste danas ovdje, u ime naše obitelji, a posebno u ime nas djece, u svoje – kao najmlađeg sina – od srca zahvaljujem Dobrom Bogu na daru života naše mame Barice. On ju je kroz život vodio, izgrađivao, nadahnjivao, krijepio, hrabrio i tješio. Zahvaljujem joj na svemu što nam je darovala – na ljubavi, toplini i nesebičnosti kojom nas je pratila. Hvala joj što je uvijek bila uz nas, što nas je učila kako voljeti i poštovati jedni druge. Bila nam je uzor u vjeri, ljubavi i snazi – primjer kako živjeti ponizno, dostojanstveno i predano. S vjerom u Uskrsnuloga Gospodina i milošću Božjom proživljavamo ove svete trenutke privremenog rastanka i prijelaza naše mame Barice u Očev dom, kojem se toliko radovala. Ta vjera ispunja nas nadom, utjehom i mirom.

Od srca želimo zahvaliti svima vama što ste došli ispratiti našu mamu, baku i prabaku na njezinu putu k Gospodinu. Svojom prisutnošću, molitvama i blizinom pokazali ste koliko je bila voljena i poštovana, a nama ste pružili veliku podršku.

Posebnu zahvalnost izražavamo našim pastirima – mons. Vjekoslavu Huzjaku, bjelovarsko-križevačkom biskupu, koji je predvodio sprovodni obred, te mons. Vladi Košiću, sisačkom biskupu, koji je predslavio misu zadušnicu. Hvala vam na riječima utjehe i molitvama kojima ste nas ohrabrili u vjeri u Krista i život vječni. Zahvaljujemo i našem župniku vlč. Zlatku Lepčiću na molitvi, brizi i duhovnoj pratnji, kao i svim svećenicima koji su kroz godine bili duhovna potpora našoj mami u sakramentu ispovijedi: vlč. Antunu Motočiću, vlč. Davoru Škari, vlč. Mladenu Vidaku, vlč. Draženu Hladovki i vlč. Zvonimiru Rogini.

Hvala i svim prisutnim svećenicima, časnim sestrama, vjernicima iz župa u kojima brat vlč. Vilim i ja djelujemo i u kojima smo djelovali, pjevačima, susjedima, prijateljima i svim znancima. Hvala svima vama koji ste ovih dana na bilo koji način pokazali molitvenu blizinu i dobrotu.

Od srca zahvaljujemo i mojoj braći i sestri sa supružnicima – bratu Stjepanu i njegovoj supruzi Ankici, bratu vlč. Vilimu, te sestri Marini i njezinom suprugu Vilimu – na ljubavi i brizi za mamu. Hvala i svim unucima i praunucima koji su je obasipali pažnjom, osobito onima koji su s njom živjeli i dijelili svakodnevicu – Petri i Antoniu, Martinu i Lei, Mihaelu i Sari, Valentinu i njegovoj supruzi Mateji, praunucima Marti, Ivanu, Gabrijelu i najmlađem Petru. Oni su joj pružali sigurnost i toplinu, a najmlađi posebnu radost. Hvala Marku i Martini i njihovoj djeci Tinu i Franu; Ivani i Daliboru, te njihovoj djeci Heleni, Jani i Klari. Hvala Zlatku i Katarini i njihovoj djeci Davidu, Lauri i Joni.

Posebno hvala bratu Stjepanu i njegovoj supruzi Ankici, koji su s ljubavlju prihvatili i preuzeli brigu za mamu u obiteljskom domu i pružili joj potrebnu pomoć. Veliko hvala i bratu svećeniku Vilimu, koji je kroz cijeli svoj život s posebnom ljubavlju nesebično i požrtvovno skrbio za nju, a osobito u danima njezine nemoći, ništa mu nije bilo teško učiniti za mamu. Zahvaljujem sestri Marini i suprugu Vilimu, kao i njihovoj djeci – Sabini, koja je kao liječnica redovito brinula o maminu zdravlju, osobito u posljednjim danima, te Gabrijeli i Vlahu, Katarini i Jakovu, i Oliveru – na svoj brizi i ljubavi.

Naša mama bila je žena duboke vjere. Svakodnevno je živjela s Gospodinom kroz molitvu – ujutro, u podne i navečer – i to joj je bila snaga i izvor vedrine. Krasili su je strpljenje i mirnoća, koje je pokazivala i u najtežim trenucima. Uvijek je nalazila riječ ohrabrenja, osmijeh i toplinu za svakoga. Svojom vjerom, molitvom i vedrinom davala je primjer i bila nam svima oslonac.

Unatoč svim kušnjama, mama je uvijek živjela za obitelj – za nas, svoju djecu, unuke i praunuke. S ljubavlju nas je nosila u molitvama i srcu, povezujući cijelu obitelj. Bila je ponosna na sve nas. Iznad svega, živjela je za Boga, kojemu nas je sve povjeravala. Njezina vjera i ljubav ostaju nam kao najveće nasljeđe.

Znam da je ovaj govor poduži, no vjerujem da mi nitko neće zamjeriti, jer ono što smo s mamom doživjeli – njezinu vjeru i njezinu snagu – zaslužuje biti posvjedočeno. Posebno u ovim posljednjim danima njezina života, kada je u molitvi i miru čekala susret s Gospodinom, a uz nju smo bili svi – djeca, unuci i praunuci, među kojima i najmanji, star tek četiri mjeseca.

Molimo Gospodina da našoj mami Barici udijeli vječnu radost u nebeskom domu u zajedništvu s našim tatom Ivanom, a nama da daruje snagu i vjeru kako bismo živjeli u zahvalnosti, slijedeći njezin primjer vjere, molitve i ljubavi. I kao što je jedan unuk rekao „Sada ona za nas moli na nebu…“ Neka vas sve prati Božji blagoslov.

Župnik je sve prisutne pozvao na karmine kojima je nazočilo 300 i više prisutnih.

Zaista neprocjenjivo je bogatstvo i neraspadljivi dar imati Gospodina za svog Gospodara, živjeti u vjeri, nadi i ljubavi, za posljednju stanicu zemaljskog života – izabrati vječni život, jer samo tako prolazno, zemaljsko, bremenito i teško pronalazi svoj smisao i utjehu, ispunjenje i radost u nadi i svjetlu Vječnoga.

Bogu hvala za svijetao primjer, uzor, i život majke Barice, za život njezinih sinova svećenika i sve djece, najbližih, najmanjih, koji su nam pokazali kako se vjernik suočava s neizbježnom stvarnošću patnje i smrti te su dali primjer i svjedočanstvo vjere u Gospodina-Pobjednika smrti, Gospodara svakog života.

Pokazali su da privremeni rastanak i prijelaz iz zemaljske domovine u nebesku iako normalno je ljudski bolan, obilježen nedostajanjem i patnjom za one koji vjeruju i žive u Gospodinu Uskrslom, može biti izvor mira, svetosti i strahopoštovanja, radost u svijetlu nade ponovnog susreta i života u Bogu na kojeg smo svi pozvani.

 

(dio fotografija preuzet s internetskih stranica Sisačke biskupije, pristupljeno 21. 9. 2025.)