V. nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održan je 19. i 20. rujna u Osijeku i Aljmašu pod geslom preuzetim iz Poslanice Rimljanima: U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!
U kasnijim prijepodnevnim satima krenuli smo na zajedničko hodočašće put Osijeka. Iz naše župe svetog Petra apostola bilo je tridesetak hodočasnika vođenih našim župnikom Brankom Koretićem, koji je ujedno i biskupijski povjerenik za pastoral braka i obitelji. S nama su radosno zajedništvo dijelili i vjernici iz Gline, Petrinje i Siska koje je u autobusu bilo vidljivo već od samog početka puta.
Na ovo hodočašće nosila nas je snaga i radost jutarnje molitve koju je predmolio naš župnik Branko. Kako smo sve više odmicali od mjesta polaska, nebo je pokazivalo sve sumornije oblake, ali naša su srca znala da ona koja nas zagovara kod svog Sina miče sve oblake. Znali smo da nas čeka naša nebeska Majka-Gospa od Utočišta. I doista: oblaci su se odjednom razmaknuli i obasjalo nas je sunce. Tako smo stigli u Đakovo gdje smo obišli katedralu sv. Petra. Vođeni stručnim vodstvom u kripti, upoznali smo se s djelovanjem biskupa ove katedrale, napose s djelovanjem biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Župnik Branko protumačio nam je snažne poruke fresaka iz Starog zavjeta: izgon iz raja, žrtvovanje Izaka, spašavanje starozavjetnog Josipa, Mojsijevo izvođenje židovskog naroda iz egipatskog ropstva i borba Davida i Golijata.
U popodnevnim satima stigli smo u Osijek gdje su oko katedrale bili ponuđeni različiti duhovni sadržaji. U večernjim satima uslijedio je program u samoj katedrali s molitvenim bdijenjem. Susret je započeo ulaznom procesijom svećenika i predstavnika obitelji koje nose spomen-svijeću. Molitveno bdijenje predvodio je požeški biskup Ivo Martinović. Nakon Službe riječi iz Ivanova evanđelja, Biskup je podsjetio na evanđeoski susret Isusa s čovjekom koji 38 godina boluje i koji na Isusovo pitanje „Želiš li ozdraviti?“ odgovara: „Gospodine, nema nikoga.“ Istaknuo je kako iskustvo da „nema nikoga“ i danas proživljavaju mnoge osobe u svijetu, osobito osobe s invaliditetom. Podsjetio je na Pavlov poziv kršćanima da se zaodjenu Kristom, njegovim mirom i ljubavlju, istaknuvši kako postoje obitelji koje tu ljubav konkretno žive pomažući drugima da otkriju svoje dostojanstvo i život. Kao primjer takvih obitelji najavio je svjedočanstva obitelji Ivić i Martinković. Njihova dojmljiva i poticajna svjedočanstva dala su posebnu dubinu bdijenju.
Obitelj Martinković iz Vinkovaca posvjedočila je kako su, unatoč dijagnozi Downova sindroma svoje kćeri Mije, odabrali život i potpuno povjerenje u Boga. Nakon teške operacije srca i liječničke prognoze bez nade, zajednička molitva brojnih vjernika postala je mjesto na kojem su doživjeli ono što liječnici nisu mogli objasniti drugačije nego riječima: „Dogodilo se Božje čudo.“ Danas je Mia zdrava djevojčica koja svojim životom svjedoči koliko je svaki ljudski život neprocjenjiv dar.
Ništa manje dirljivo nije bilo ni svjedočanstvo obitelji Ivić iz Gradišta, roditelja dječaka Marka s višestrukim teškoćama. Govorili su o godinama prihvaćanja, brojnim operacijama, neizvjesnosti i suzama, ali i o snazi molitve. Njihove riječi ostale su duboko urezane u srca svih sudionika: „Kad je jako teško, ne ispuštaj krunicu iz ruke.“ Njihova je obitelj pokazala kako križ, kada se nosi zajedno s Kristom, postaje put prema nadi i miru.
Nakon Službe riječi uslijedila je Služba svjetla. Biskup je na spomen-svijeći upalio svijeću i predao svećenicima i predstavnicima obitelji, a nakon toga svjetlo su primili ostali vjernici. Biskup je prenio lijepu poruku moleći da u svim članovima naših obitelji trajno gori svjetlo krsne vjere koju zajedno s prijašnjim naraštajima našega naroda i danas ispovijedamo. Nakon toga je zajednički izrečena ispovijest vjere. Uslijedilo je euharistijsko klanjanje u kojem su sudjelovali i predstavnici obitelji.
Nakon ovog bogatog molitvenog programa i nadahnutog susreta krenuli smo prema župi Vuka gdje su nas dočekale obitelji domaćina koje su pokazale svoju toplinu i nesebično okrilje slavonskog srca.
Drugi dan susreta u Aljmašu
Drugog dana u nedjelju 20. rujna u ranim jutarnjim satima nakon zajedničkog doručka s našim domaćinima, krenuli smo prema završnoj proslavi našeg hodočašća Gospi od Utočišta u Aljmaš. Pozdravili smo se s našim divnim domaćinima zahvalivši im na kratkim, ali iznimno bogatim trenucima koje smo proveli zajedno.
Dolaskom u Aljmaš pripremali smo se za misno slavlje kojem je prethodila molitva krunice, a potom je uslijedila procesija biskupa, svećenika i predstavnika obitelji sa spomen-svijećom. Misno slavlje predslavio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Polazeći od evanđelja o radnicima u vinogradu, nadbiskup je istaknuo da Božja logika nije logika tržišta ni zasluge, nego logika ljubavi. Bog svakoga čovjeka gleda kao svoje ljubljeno dijete, a vrijednost osobe ne mjeri njezinom učinkovitošću, zdravljem ili sposobnostima. Zato su upravo osobe s invaliditetom snažan podsjetnik cijelome društvu da je svaka osoba dragocjena i da nitko ne smije biti odbačen.
Posebno snažno odjeknule su njegove riječi kako zakon može propisati prava, ali ne može propisati ljubav. Pravo uključivo društvo nastaje tek kada uklonimo prepreke iz vlastitih srca. Crkva nije pozvana osobe s invaliditetom promatrati kao objekte skrbi, nego kao ravnopravne članove Kristova tijela, čiji darovi obogaćuju cijelu zajednicu. Na kraju je sve hrvatske obitelji povjerio zagovoru Gospe od Utočišta, moleći da u svakom domu vladaju ljubav, vjernost, strpljivost i nada te da osobito roditelji djece s invaliditetom uvijek osjete Božju blizinu i potporu cijele Crkve. Uputio je molitvu Gospi od Utočišta: „Gospo od Utočišta, izmoli sklad i ljubav u našim obiteljima. Nauči nas biti bližnji i izmoli nam snagu Svetog Duha.“
Sisačka biskupija imala je posebno mjesto u liturgijskom slavlju. Željkica Šemper, povjerenica za pastoral osoba s invaliditetom Sisačke biskupije pročitala je peti zaziv Molitve vjernika, dok su Jozo i Darija Malekinušić sudjelovali u prinosu darova. Posebno snažan znak bio je dar koji je prinijela Sisačka biskupija – dva kamena, jedan iz porušene, a drugi iz obnovljene sisačke katedrale. Ti su kameni govorili više od riječi. Govorili su o potresu, boli i razaranju, ali još više o vjeri koja nije srušena zajedno sa zidovima, o zajedništvu koje je obnovilo crkvu i o nadi da Bog iz ruševina uvijek gradi novi život.
Okrijepljeni euharistijom nasitili smo svoje duše, a potom i svoja tijela zajedničkim objedom uživajući u predivnoj ljepoti Dunava i tradicionalnoj glazbi.
Povratak hodočasnika u Sisačku biskupiju bio je ispunjen zahvalnošću. Nitko se nije vraćao isti. Nosili smo sa sobom iskustvo zajedništva tisuća obitelji, otvorenost domaćina, snagu svjedočanstava roditelja koji su kroz patnju pronašli duboku vjeru te poruku da Crkva postaje vjerodostojna upravo onda kada prihvaća najslabije kao svoje najveće bogatstvo. Ovaj nacionalni susret još je jednom pokazao kako su obitelj, molitva i zajedništvo temelj budućnosti hrvatskoga naroda.
Neka Gospodin nagradi svaki poticaj, trud, vrijeme i žrtvu ugrađene u organizaciju ovoga susreta i hodočašća. Zahvalni smo organizatorima, voditeljima, obiteljima, našem župniku vlč. Branku te svim sudionicima jer su svojim zalaganjem pridonijeli ljepoti i uspjehu ovoga događaja.
Potrebno je tek malo hrabrosti da se odmaknemo od svakodnevnih obveza i odazovemo ovakvim susretima vjere. Tada otkrivamo da nas Bog i kroz njih poučava, jača i povezuje, kako bismo njegovu ljubav konkretnije živjeli u svojim obiteljima, župnim zajednicama i u cijeloj Crkvi.
Kako bi poruke ovoga milosnog dana ostale trajno sačuvane, zabilježili smo i nekoliko svjedočanstava sudionika. Njihove riječi svjedoče o radosti susreta, snazi zajedništva i živosti vjere koja je tijekom ovoga hodočašća dotaknula mnoga srca.
Svjedočanstva s hodočašća:
„Bilo nam je jako lijepo. Obitelj nas je jako lijepo primila i ugostila. Nažalost, kratko je trajalo,“ (S. J.)
„U obitelji nam je bilo jako lijepo. Primila nas je gospođa koja je prije 10 mjeseci ostala udovica. Ugostila nas je svojom riječju i ljubavlju. Prava domaća atmosfera. Razmijenili smo kontakte što znači da ćemo se čuti i dalje.“ (K. M. M.)
„Bilo nam je predivno. Pričali su nam o svojoj dječici kako su prošli kroz život. To je obitelj odana vjeri. Mi smo njima pričali o svojoj obitelji. Zadržali smo se u razgovoru do ponoći. Oduševljenost s njihove i naše strane.“ (N. D.)
„Izvanredan i topao doček. Večer je brzo proletjela. Nije nam nedostajalo tema za razgovor – kao da se znamo godinama.“ (A. D.)
„Mi smo bili kod obitelji u kojoj smo više slušali nego što smo mi pričali. Naime, sin im je umro u 37. godini. Bio je to naš apostolat.“ (A. G.)
„Predivna obitelj koja svojim životom svjedoči vjeru u svojoj župnoj zajednici i u vlastitoj obitelji. Aktivni su župni suradnici i roditelji triju kćeri koje u svojim obiteljima žive vjeru. Ovo je bilo bogato iskustvo koje nadmašuje sva ljudska očekivanja i dokazuje kako je obitelj Crkva u malenom koja opstaje bez obzira na sve prepreke snagom vjere i življenjem evanđelja.“ (M. B.-M.)
