Sve što postoji, dar je Tvoje ljubavi…
Povodom obilježavanja 100. godišnjice osnutka Družbe sestara Kćeri Božjeg Milosrđa i 80. godišnjice njihova djelovanja u Ivanić-Gradu uputili smo se u ponedjeljak 6. srpnja 2020. na hodočašće u Blato na Korčuli, rodno mjesto blažene Marije Propetog Isusa Petković, utemeljiteljice Družbe.
Na putu do Korčule zaustavili smo se u Šibeniku u Hrvatskom nacionalnom svetištu svetog Nikole Tavelića, prvog hrvatskog svetca i mučenika koji se, kako stoji u molitvi koju mu mnogi njegovi štovatelji upućuju, još ni u ranoj mladosti nije obazirao na bogatstvo i raskoš ovoga svijeta te je svojim primjerom mučeničke smrti svima nama ostavio svjedočanstvo postojanosti koja nije zadrhtala ni pred prijetnjom sigurne smrti. Svetu misu slavili smo u šibenskoj katedrali svetoga Jakova u kojoj nas je biskup Tomislav Rogić upoznao s mnogim njenim znamenitostima i potaknuo nas na promišljanje o simbolici koja je uklesana u gotovo svaki njezin kamen. Godine 2000. katedrala je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa pa je tim povodom u njezinoj blizini osmišljen i Interpretacijski centar „Civitas sacra“ koji na jednom mjestu sažima bogatu povijest Šibenske biskupije te posjetiteljima priča priču o posebnostima gradnje šibenske prvostolnice koja je unijela revoluciju u arhitekturu svoga vremena.
U najvećem dalmatinskom gradu, Splitu, dočekao nas je profesor liturgije Domagoj Volarević i sa zavidnim znanjem povijesnih istina i onoga što se istinom pokušava prikazati, proveo nas putovima cara Dioklecijana do katedrale svetoga Dujma i palca Grgura Ninskog.
Trosatna vožnja trajektom od Splita do Korčule izmamila je iz nas uzdahe divljenja nad prostranstvom, nad ljepotom svega stvorenoga koja stvorenju tako nesebično pruža i mogućnost naslućivanja ljepote samog Stvoritelja.
Na Korčulu smo stigli u večernjim satima i nakon okrepljujućeg obroka u Konobi Vincenca dio se nas smjestio u apartmane, a dio u kuću za odmor sestara Družbe Kćeri Božjeg Milosrđa u mjestu Prižba.
Iznimno važna lekcija iz prakse služenja dočekala nas je već u utorak ujutro kada smo ustali na doručak. Naime, da bi većina grupe mogla duže odspavati i blagovati hranu koja nam je svima potrebna za snagu u danu koji je tek bio pred nama, jedan dio grupe ustao je ranije i pripremio sve. Netko, možda i nepoznat ili meni nedovoljno poznat, žrtvovao se za mene da bi moj dan započeo bezbrižno i lijepo. Nakon doručka u prirodi, u vrtu s pogledom na more, druga je grupa pospremila sve. I tako je zamišljeno da bude svaki dan. Na vrlo jednostavnom primjeru učimo koliko je zajednica dragocjena i koliko dobrote i zahvalnosti iz nje proizlazi.
Razgledavanje i upoznavanje Prižbe, Blata i Vele Luke, degustiranje lokalnih specijaliteta, ispunilo nas je, kao i sve znatiželjne turiste, iznimnim zadovoljstvom, međutim, sve to zadovoljstvo bilo bi vrlo kratkoga vijeka da u svoj dan nismo pustili Onoga uz kojega je naše zadovoljstvo, odnosno, naša radost uistinu bila potpuna. Zahvaljujući upravo Njegovoj intervenciji u život Marije Petković i njezinoj odluci da Ga slijedi pružen nam je primjer koji bi valjalo nasljedovati jer Marijo, ako si mogla ti, i mi možemo, kaže jedan stih pjesme posvećen Blaženici.
Naša sestra Darija podijelila je s nama što njoj znači Prižba, mjesto na kojem je Marija Propetog Isusa Petković napisala Pravila Družbe te zašto Ljubav koju je upoznala na ovome mjestu može nazvati prvom i pravom Ljubavi. Podijelila je s nama i misao sestara koje posjećuju ovo mjesto i hodaju njime s velikim izrazom poštovanja svjesne zapravo da doslovno hodaju stopama svoje utemeljiteljice. Ta misao dovodi do spoznaje da svi mi zapravo neprestano hodamo nečijim stopama i da smo dužni tim stopama uvijek ići ususret, a ne bježati od njih ili im okretati leđa: Ne smijete nikada gledati je li onaj kojem dobro činite zao ili dobar, mlad ili star, vjernik ili nevjernik, znati da je potreban, dovoljno je da mu pomognemo, poručuje Marija Propetog Isusa Petković svojim sestrama.
U Blatu smo posjetili i njezino Svetište te smo se još detaljnije upoznali s njezinim životom, a u večernjim satima sudjelovali smo na svetoj misi koju je predvodio naš župnik vlč, Branko Koretić. U nadahnutoj propovijedi župnik se osvrnuo na aktualnu problematiku vezanu uz koronavirus koji uistinu plaši i izaziva, ali koji od nas istovremeno traži i određene odgovore. Jer pravo pitanje današnjeg čovjeka ne bi trebalo biti što taj nevidljivi, ali prisutan virus može učiniti našemu tijelu i našemu životu, već koji je to virus koji inficira našu dušu; prava zaraza ne prijeti nam od virusa, nego od skrivenog daha zloduha koji u nama uništava dušu – izvor života. U takvim vremenima nužno je pred sobom imati svjedoka vjere kao što je bila Marija Petković, koja je znala gdje je Izvor i zato je svoju Družbu i nazvala Kćerima Milosrđa, a sebi uzela ime Propetog Isusa. Taj Propeti Isus jedini je koji nas čisti i dezinficira jer prava nevolja današnjeg svijeta nije bolest nego je grijeh. Na kraju svoje propovijedi vlč. Koretić potaknuo je vjernike da mole za duhovna zvanja i zahvalio svima onima koji su nam na otoku Korčuli pokazali svoju dobrotu, a takvih je zaista bilo puno.
U smiraj dana, nakon molitve za naše obitelji, prijatelje, za našu župnu zajednicu i potrebe naših župljana koje na ovome hodočašću svakodnevno iznosimo pred Gospodina, uputili smo se na počinak u radosnom iščekivanju onoga što nas sljedeća dva dana čeka u gradu svetoga Vlaha…
U srijedu ujutro, prije nego što smo iz Prižbe krenuli prema Dubrovniku, slavili smo svetu misu na kojoj je vlč. Branko progovorio o njenoj dragocjenosti te istaknuo kako misa ne može biti ni predugačka ni prekratka jer to su kategorije kojima ona nije mjerljiva – sveta misa ili jest ili nije; ona se u nama dogodi ili mi dopustimo da nas mimoiđe. Otvoreni vrtni prostor na kojemu smo toga jutra slavili svetu misu toliko je lijep da nalikuje oazi, utočištu kojeg je nužno imati u svome životu. Zato je dobro, po povratku kući, osvijestiti si da i u našoj blizini postoji jedna takva oaza koja možda nije smještena uz more, ali u kojoj se također odmara i koja krijepi – naša župna oaza.
Nakon rastanka s Prižbom krenuli smo prema Korčuli, Stonu i Dubrovniku. U samoj smo se Korčuli zadržali kratko i neki su od nas pomislili da smo kao grupa mogli donijeti odluku i o malo dužem boravku u mjestu, ali su nam jedan zagubljeni ruksak i vrlo uspješna potraga za njim pokazali da smo ispravno odlučili i da ponekad u životu ipak trebamo dopustiti vremenu da odradi svoje te da tek onda s određene distance promotrimo, propitamo i proanaliziramo sve svoje odluke i postupke.
U Stonu smo imali priliku prošetati se Zidinama kojima je grad povezan s Malim Stonom i koje su, nakon Kineskog zida, najdulji sačuvani obrambeni bedemi u svijetu. S obzirom na visoke temperature i na vrlo strmi uspon, dio grupe prošao je cijelim putom do Malog Stona, a dio je prošao nešto kraći put. Ta su nas dva različita puta podsjetila da čovjek treba osluškivati sebe i svoj ritam, da forsiranje češće lomi nego što razvija, ali i da je važno biti ustrajan u svladavanju svih stepenica i prepreka koje se nalaze pred nama i koje je uvijek lakše svladavati u dobrome društvu nego sam. I tako, dok su jedni hodali, drugi su ih strpljivo čekali, misleći pritom i na njihovu okrjepu te im i na taj način nesebično pružali svoju podršku.
U Dubrovnik smo došli u srijedu predvečer i smjestili se u prostorije Biskupskog sjemeništa koje se nalazi u samome centru grada; tamo je naš domaćin bio rektor don Josip Lebo.
Prijepodne četvrtoga dana našega hodočašća bilo je sačuvano za razgled grada. U razgled je bila uključena neizostavna šetnja Zidinama te posjet crkvi svetog Ignacija, Male braće, svetoga Vlaha te katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije. U franjevačkoj crkvi Male braće nalazi se dio oslikan prizorima iz života svetoga Franje. Ispod jednog takvog oslikanog prizora zapisane su riječi: Nek’ primjer Frančeska uvježba svakoga da isprazno ne gubi ni časa jednoga. U tim riječima kao da je sažeto naše putovanje u kojemu je svaki trenutak bio u potpunosti osmišljen i ispunjen zahvaljujući nesebičnom davanju vlč. Branka i sestre Darije. U kontekstu rečenog nakon ručka dočekalo nas je i iznenađenje – izlet brodom i kupanje na otoku Koločepu.
Dan bogat događajima priveli smo njegovu kraju slavljem svete mise u Katedrali na sam blagdan blažene Marije Propetog Isusa Petković. U nadahnutoj propovijedi bili smo pozvani osvijestiti si da je Blaženica žena koja je živjela među nama te da se i danas još uvijek mogu susresti sestre koje su imale priliku razgovarati s njom; toliko nam je, zapravo, blizu. Žalosno je samo što se ponekad čini kako mi sami nismo svjesni svih dragocjenosti koje imamo s njom te da ne uživamo njene plodove, a kao što je vidljivo i u njenu životu, Gospodin je onaj koji nam uvijek želi dati više. I ovu je posljednju propovjednikovu misao moguće povezati s našim hodočašćem koje se svakodnevno nadograđivalo novim ljepotama, novim blagoslovima, novim darovima. Unatoč nekim bojaznima vezanim uz organizaciju puta Blaženica je, kako je na kraju rekla sestra Darija, ipak odradila svoje.
Dobro nam je ovdje biti, rekao je Petar na Gori preobraženja, ali na toj Gori nije mogao ostati, morao se spustiti, vratiti se u svoju svakodnevnicu. Nakon četverodnevnog boravka na „Gori“ i mi smo se u petak uputili prema svojoj ivanićgradskoj svakodnevnici. Putem do kuće razgledali smo Zadar, crkvu svetog Donata i katedralu svete Stošije. Kao prije svega četiri dana u Šibenskoj, tako smo se i u Zadarskoj katedrali zadržali kod krstionice i slušali vrlo zanimljive podatke o ozbiljnosti pristupa sakramentu krštenja u ranijim kršćanskim vremenima. Poslušali smo i zvukove orgulja i pozdravili Sunce. U Ninu, najstarijem hrvatskom kraljevskom gradu, upoznali smo se s čašćenjem Gospe od Zečeva i posjetili crkvu svetoga Križa, najmanju katedralu na svijetu, u kojoj smo naučili da ono što se na prvi pogled čini kao greška, zapravo to nužno i ne treba biti, već može biti rezultat pomnog i promišljenog planiranja. U večernjim satima smijehom i pjesmom koja se orila iz autobusa pozdravili smo svoj grad i sve naše koji su radosno čekali da se vratimo kućama.
U samo pet dana zbilo se puno događaja. A, opet, svega je bilo dovoljno; ničega previše, ničega premalo. Dovoljno duhovnosti i dovoljno duhovitosti; dovoljno smijeha i dovoljno ozbiljnosti. Dovoljno sunca i dovoljno mora. Dovoljno hrane na našim tanjurima, srdačnosti u našim susretima, brige, pažnje i poštovanja u našem međusobnom ophođenju. Bilo nam je lijepo jer lijepo je biti član Crkve koja svima otvara svoja vrata, rekao je vlč. Branko. I dok razmišljamo o toj ljepoti i poput Marije pohranjujemo i prebiremo sve proživljeno, možda negdje duboko u sebi pronađemo i odgovor na pitanje koje nakon jednog ovakvog iskustva zasigurno odjekuje cijelim našim bićem: Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?
