„Gospodine sačuvaj ih u svome imenu…da budu jedno.“
Slavlje Prve svete pričesti u župi sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu bilo je vođeno prvopričesničkim geslom Gospodine sačuvaj ih u svome imenu…da budu jedno, a prethodila mu je uvriježena trodnevna priprava, u kojoj je svaki dan trodnevnice bio poseban i jedinstveno osmišljen.
Prvi dan trodnevnice, 8. svibnja bio je posvećen roditeljima prvopričesnika. Na početku mise župnik, vlč. Branko uputio je poticajne riječi: Dragi očevi i majke, dragi roditelji naših dragih prvopričesnika, danas započinjemo trodnevnicu – tri sveta dana priprave za Prvu svetu pričest vaše djece. Tri dana molitve, sabranosti i povratka onim temeljima na kojima gradimo vjeru – najprije u obiteljskom domu, a onda u zajedništvu s Crkvom. Danas, na prvi dan, pozvani ste ponovno preuzeti svijeću – svijeću koja nas vraća na sam početak puta vjere vašeg djeteta: dan krštenja. Tada ste, vi roditelji, s kumovima, stajali ovdje pred oltarom, noseći dijete u naručju. Svećenik vam je tada rekao: “Primite svjetlo Kristovo.” I dodao: “Neka vaše dijete uvijek hodi kao dijete svjetla. Danas, nekoliko godina kasnije, ponovno primate svijeću. No sada više nije riječ samo o početku. Danas ta svijeća podsjeća da ono što ste tada obećali – da ćete dijete odgajati u vjeri – sada donosi plod: dijete je spremno susresti Isusa u sakramentu Euharistije. Ovo je trenutak da zahvalimo, ali i da se preispitamo: Jesam li bio (ili bila) svijetlo svome djetetu? Jesam li ga vodio putem vjere, primjerom, molitvom, blizinom? Roditelji, vi ste prvi učitelji vjere. Svećenici i vjeroučitelji mogu mnogo, ali bez vašeg svjedočanstva, vjera ostaje nešto strano.
Nakon euharistijskog slavlja i nadahnute homilije uslijedilo je euharistijsko klanjanje, na kojem su roditelji s djecom upalili svjećicu kao znak vjere, nade, molitve, da gori pred Isusom u tišini i bude novi početak hoda u vjeri i duhovne obnove. Položili su i pismo, riječi koje su napisali svome djetetu – prvopričesniku. U njemu je izražena ljubav, molitva ali i obećanje da će hodati uz njih – ne samo do Prve pričesti, nego i dalje – na putu života i vjere. Roditelji polažu pismo pred Isusa – da On blagoslovi njihovu ljubav i odgovornost.
U klanjanju, župnik je molio: Isuse, ti koji ljubiš djecu, primi večeras molitvu roditelja. Primi riječi koje su zapisali, blagoslovi njihovu želju da te prate i da svoju djecu vode k tebi. Pogledaj svaku obitelj koja ovdje stoji pred tobom. Ojačaj ljubav među njima. Daj da svaka kuća bude dom molitve i mira. Primi i ovu svijeću – neka gori kao znak naše vjere. Kad bude teško, neka nas svjetlo podsjeti da ti nikada ne napuštaš. Ostani s nama, Isuse. Ti si kruh života. Ti si svjetlo svijeta. Ti si prijatelj djece i snaga roditelja. Gospodine Isuse, hvala ti za večerašnju tišinu i prisutnost. Hvala ti za roditelje koji žele svoju djecu voditi k tebi. Hvala ti za djecu koja te žele primiti u svoje srce. Blagoslovi ove obitelji. Blagoslovi svako srce koje te večeras traži. Neka ova svijeća što gori pred tobom bude znak da te želimo slijediti i nakon dana Prve pričesti – u radosti, u teškoćama, u molitvi, u ljubavi. Isuse, ostani s nama. Amen.
U drugom danu trodnevnice posebno mjestu uz roditelje i prvopričesnike imali su djedovi i bake. Župnik je kazao kako će bake i djedovi, darovati krunicu svojim unucima. Krunicu kao dar i zavjet. Možda se ona čini maleni poklon, jednostavan predmet od zrnaca i konca ali je u Božjim očima moćan dar jer je duhovna baština. To je molitva u obliku dara. Znak da bake i djedovi svojim unucima žele predati ono što je njima pomagalo cijeloga života: vjera, molitva, zagovor Nebeske Majka Marije.
Sjećate li se trenutaka kada ste molili krunicu? Možda u teškim vremenima. Možda dok ste čekali vijesti s ratišta. Možda za bolesno dijete. Možda navečer, kraj kreveta, dok su djeca spavala. Krunica je bila vaša snaga, vaša utjeha, vaše sidro. Danas tu istu snagu želite predati novoj generaciji. To je velik i svet čin. Dragi djedovi i bake, vi ste često tiha duhovna straža obitelji. Možda niste uvijek glasni, ali vaša prisutnost, vaše iskustvo, vaša vjera – to djeca osjećaju. Kada baka kaže: Pomolimo se, to nije samo navika. To je poziv da se dijete sjeti – Bog postoji, da nas nebeska Majka Marija prati, da život ima smisla i kada je težak, kazao je župnik. Roditeljima je napomenuo da je veliki dar imati roditelje koji nas prate, podržavaju i mole za vas. Zato je potrebno čuvati odnos s bakom i djedom, jer djeca najbolje uče vjeru kada vide kako vjera spaja generacije. Kazao je i prvopričesnicima da kada im baka i djed danas daju krunicu, da ju čuvaju, i neka im bude pokraj kreveta kao podsjetnik da ih netko voli, da netko tko za njih moli i nikada nisu sami.
Krsni kumovi i kume su treći dan trodnevnice preuzeli haljine za prvopričesnike i prvopričesnice. Uz roditelje oni su primarni učitelji vjere, duhovni vodiči i podrška ne samo djetetu nego i cijeloj obitelji. Čini se da je danas potrebno ponovno osvješćivati ulogu i značaj kumova – kumstva. Uz roditelje oni prate dijete, njegovo odrastanje, a napose duhovni razvoj. Kumstvo nije samo lijepi običaj i tradicija, ono u povijesti Crkve ima duboki značaj i vrijednost. Krštenje je jedan od najvažnijih trenutaka u životu mnogih obitelji. Ponekada u tom bitnom činu djetetova života u sjeni biva uloga kumova. Uz roditelje, kumovi su oni koji će pratiti duhovni razvoj djeteta. Oni su produžetak obitelji, odabrane osobe koje će biti tu za dijete kroz sve faze života. U današnjem društvu, kumstvo se često doživljava kao čast, no važno je razumjeti i odgovornosti kumova te kako one utječu na djetetov duhovni razvoj. To je obveza koja traje cijeli život. Kumovi trebaju biti tu kako bi usmjeravali kumče pravim vjerskim i moralnim putem. Kumovi bi trebali biti prisutni u životima svojih kumčadi, pomažući im u teškim trenucima i dijeleći s njima radosne i žalosne trenutke. Pružiti im pomoć i duhovnu podršku. Kum je osoba na koju se može osloniti u teškim vremenima, on može dati savjet i služiti kao moralni kompas. Prisutan je u ključnim trenucima djetetova života, poput prve pričesti, krizme… I danas je prilika da zahvalimo i možda obnovimo odnose s kumovima, poručio je župnik.
Euharistijsko slavlje bilo je vrhunac Prve svete Pričesti i dugo iščekivani trenutak. Prvopričesnici su dostojanstveno i pobožno sudjelovali na misi. Na početku, u ime roditelja, pozdravnim govorom riječ zahvale izrekla je mama Anica. Zahvalila je časnoj, katehisticama na uloženom trudu pripreme djece, a napose župniku, koji nikada ne odustaje od roditelja i svih kako bi razgorio ponekada i ugasli plamen vjere. Pozvala je dirljivim riječima roditelje da djeci, kojima su dar ostanu zaista primjer vjere, prate ih na putu s Bogom, koji jedini daje smisao i istinsku radost života. Zaželjela je da ovo lijepo iskustvo pripreme i sve doživljeno ne ostane samo na lijepoj svečanosti Prve Pričesti, već bude duhovno bogatstvo od kojega se živi svaki dan, a napose u nedjeljnom sudjelovanju obitelji na euharistijskom slavlju. U homiliji, nadahnutim riječima, Župnik je govorio o Isusu, Dobrom Pastiru kojeg treba slušati i dati mu se voditi. U svijetu, materijalnih, prolaznih vrijednosti, mnogih samoprozvanih učitelja, vjernici su potrebni jasnog svijetla, oslobađajuće istine, hrane koje ne hrani samo tijelo, već duh i dušu. Potrebni su Istinskog Učitelja, vođe kojemu je uvijek stalo do svake osobe, koji ljubi neizmjerno i nikada ne napušta čovjeka. To je Isus, Dobri Pastir, koji će potražiti izgubljene, osnažiti slabe, rane poviti povrijeđenima. Potaknuo je djecu, roditelje i sve prisutne da se od Isusa daju voditi, uputiti u dubine vjere, na hod života s Bogom kako ne bi ostali na površnosti, ili doživljaju Prve Pričesti kao događaja, lijepoj i prolaznoj svečanosti.
Prvopričesnici su lijepo, naučenim i iz srca izrečenim recitacijama pridonijeli svečanosti slavlja kao i veliki zbor svojim pjevanjem. Zadnjom recitacijom na kraju mise, prvopričesnica je izrazila hvalu Bogu komu pripada svaka hvala, čast i slava! I ostali prvopričesnici, njih 73 su radosno uskliknuli: O Isuse, budi hvaljen po sve vijeke vijeka. Amen!
Neka zaista Isus uvijek bude hvaljen i slavljen u životima ovih prvopričesnika, njihovih roditelja i u srcima vjernika cijele župne zajednice, u kojoj su dani uže pripreme i samo slavlje Prve Pričesti mogli biti pravi ispit savjesti, duhovna obnova i ponovni, osnaženi korak na putu vjere i života s Bogom, za svakoga onoga koji je sudjelovao i bar malo otvorio svoje uši i srce.
