Dragi župljani! Od srca vam želimo sretan i blagoslovljen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja kojeg svake godine slavimo obilježavajući i blagdan Gospe Snježne. Tim povodom darujemo vas prekrasnim tekstom kojeg je zabilježila naša draga suradnica. Tekst je sastavljen povodom uspjeha naše nogometne reprezentacije, no odlučili smo ga objaviti danas jer trenutak ne može biti bolji!
Jer to nije samo nogomet
Mnogo je, ovih dana, lijepih riječi izgovoreno na temu nogometne reprezentacije i naših “dečkiju”, naših vatrenih. I sve pjesme, navijačke, bećarske, domoljubne…one iz srca i duše sve je to Hrvatska. Jer posljednjih mjesec dana nije bio samo nogomet. Što je za jednu malu zemlju nogomet, što je za Hrvatsku 22 igrača u tamo dalekoj Rusiji, tko je Zlatko Dalić, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić ili bilo koji drugi, tko je Luka Modrić, koji su im korijeni, kako su započeli svoj životni put? Što je za mene moja Hrvatska? Razmišljala sam o temi i shvatila da to nije samo nogomet.
Hrvatska je dio mene, dio svakog čovjeka koji je ovdje rođen. Kao što kaže pjesma, to je neopisivo. Kako objasniti ljubav prema domovini, ljubav prema Hrvatskoj ako srce koje kuca u svakom otkucaju ne živi domovinu. Svaki poklik koji se ovih dana mogao čuti jednak je otkucaju srca jednog hrvata. Iznad svih, jedno srce, jedna duša, jedna Hrvatska, domovini vjerni, krila oluje, vojska, policija, dijete, starac, kockice, crven, bijeli, plavi sve je to moja Hrvatska. Prva tekma, ajmooo dečki, i pobjeda! Iščekivanje gola i gromoglasni gol praćen iz svakog kuta naše zemlje, to je moja Hrvatska. Vatreni, stoji im taj naziv, jer su zbija vatreni kad zagrizu i ne predaju se olako, do zadnjeg daha, to je moja Hrvatska. Hrvatska ima svoju prošlost i povijest, ima rane tako duboke, tako svježe, neke nikada neće zarasti, o nekima se nikada glas neće čuti. Hrvatska ima srce koje kuca iznad svih. Hrvatska ima pjesmu koja dira, ima žicu koja pogađa u srce, ima slavonsku ravnicu, ima Sinje more, Hrvatska ima dinarske vrhunce i hrastove šume. Sve je to moja Hrvatska jer to nije samo nogomet.
Čudesno je nešto u jednom hrvatskom srcu. To je srce koje ljubi, koje je vatreno. Da, Hrvatska ima srce vatreno. Nije bilo važno hoće li pobijediti, hoće li uspjeti do zlata ti zlatni dečki, bilo je kao i svaki put važno boriti se do kraja, ne predati se ne odustati, biti ustrajan usprkos svemu, stisnuti zube i ići do kraja, to je moja Hrvatska. Bilo je veličanstveno promatrati i ponosno čuti sa oltara molitve, poticaje, vidjeti sjaj u očima te večeri kad igra moja Hrvatska, dobiti bezbroj poruka i fotografija dan prije tekme, za vrijeme tekme, a tek dan poslije. Lijepo li je Hrvat biti, majko hvala ti, riječi su jedne pjesme, kao i mnogih koje smo ovih dana čuli. Svaka odreda pobuđuje ponos, radost, jedinstvo tih 4, 5 milijuna ljudi. Skloni smo reći eh, kad bi ovako bili složni u ovome ili onome. Ne, treba reći, Bože, hvala ti što smo uvijek u važnim trenutcima bili jedno srce, jedna duša, jedna Hrvatska, što smo imali vatreno srce ’91., što nam je nogomet jedna od najvažnijijh sporednih stvari u životu i što preko te timske igre, koja odrazuje veličanstvene strategije, žrtvu i napor, zajedništvo i odricanje znamo stati jedan uz drugoga i biti ponosni na 22 igrača, na Zlatka Dalića koji su ove godine u Rusiji svijetu pokazali tko je Hrvatska. Jer to nije samo nogomet, u Rusiji je bila cijela Hrvatska, u Zagrebu i svakom gradu je bila cijela Hrvatska koja je opet pokazala kako se ljubi, kako se bori, kako se slavi, kako se moli.
I na kraju, postavljam si jedno pitanje. Je li zbilja važno znati sva pravila igre, poznavati nogomet tako dobro kao igrač repke? Dva su odgovora: DA i NE. Iako u životu nije uvijek sve crno ili bijelo. Gledajući i slušajući tekme, komentare, fotografije, duhovite dosjetke na razne trenutke, ono bilo koje zakuca kad lopta krene prema golu, onaj adrenalin koji teče venama kad se bliži devedeseta minuta, onaj gooooooooolll koji se prolama zrakom u cijeloj zemlji, NE, nije potrebno znati sva pravila jer srce zna što je nogomet, to se osjeća, to se živi, srce zna što je Hrvatska, što je trobojnica, barjak i šahovnica jer to nije samo nogomet već nešto što je upisano duboko u biće svakog djeteta, to su geni kameni, to je srce vatreno, to je moja Hrvatska!